Tamo negdje pred utakmicu finala Svjetskog prvenstva 1950 godine, neki od novinara upitao je Obdulia Varelu " Da li se plašiš brazilskih napadača?" "Plašim?" "Ne, igrao sam protiv Adolfa Pedernere, Brazil nema takvog igrača" odgovorio je Varela. I bio je u pravu Varela. Brazil nije imao, ali jeste Argentina.

Jedan od onih kojem se i pokojni Maradona znao pokloniti do poda, za kojeg je maestralni Alfredo Di Stefano rekao da je najbolji kojeg je ikada vidio na terenu, s kojim je igrao jedno vrijeme. Veliki "El Maestro". Koji je imao glavnu ulogu u dvije "najfinije" momčadi Južna Amerike ikada. Jedna je ona River Plate-a četrdesetih godina, poznatija kao "La Máquina", druga je ona Millonariosa iz prve polovine pedesetih prozvana "El BalletAzul". Nažalost, njegove partije, posebno one u Riveru, za mnoge su bile nepoznanica što je nekako i logično je dobar dio svijeta bio u ratu, do 1945. godine.

Ljudi su uživali gledajući ih

U tom periodu ova je argentinska momčad osvojila četiri naslova prvaka te je dva puta završila na drugom mjestu i ono što je najvažnije, forsirala je na terenu nešto što će u Europu doći tridesetak godina kasnije i što će biti prozvano "Totalnim nogometom". Ernesto Lazatti, zvijezda Boca Juniorsa iz tog perioda je znao reći:

''Igram protiv La Máquine, imam veliku želju da ih pobijedim, iako iskreno volio bih malo sjesti na tribinu i gledati ih kako igraju.''

Huracanski omladinski proizvod, tinejdžer Pedernera bio je brz na nogama, spretan i neustrašiv u driblingu. Jednako dobro je igrao lijevom i desnom. Dominirao je na lijevoj strani kao što to nitko drugi nije mogao, imao je takva dodavanja,viziju kakvu nitko drugi nije posjedovao. Bio je vrhunski tehničar, ali i strijelac. Od trenutka kada je došao u Rivermomčad je bila pet puta prvak, dok je istovremeno s reprezentacijom uzeo tri Cope.

Totalni nogomet trideset godina prije onog zvaničnog

Stvari će se početi mijenjati kada njegov trener u Riveru, Renato Cesarini, nekada veliki igrač Juventusa odluči malo povući Pederneru, stvarajući od njega ustvari već tada jednu vrstu lažne devetke. To je bila danas nemoguća formacija 2-3-5 u kojoj je Cesarini imao nevjerojatno navalu. Loustau - Labruna - Pedernera - Moreno - Munoz. Najveći atribut "La Maquine" bila je nevjerojatna pokretljivost, dinamičnost, elastičnost. Igrači su se stalno rotirali, stvarali velike probleme protivnčkim obranama. U ovoj priči svakako treba dodati još dva imena "Mona" Deambrossijai Alberta Galla, igrače koji su također imali svoje mjesto u toj famoznoj petorci.

Pedernera je bio motor La Máquine, te najslavnije momčadi Rivera. Imao je inspiraciju kreatora, aroganciju stratega, duhovitost lukavog dječačića i odlučnost dominantnog igrača. Spretnost, sposobnost, iskustvo, snaga, izdržljivost, brzina, sve je bilo stavljeno u služnu inteligencije. Iz inteligencije je izašao autoritet. Možda jeste bio slab u igri glavom, ali je zato kako kažu mislio za preostalih devet igrača na terenu. Njegov suigrač iz najboljih dana, Juan CarlosMunoz je najbolje opisao godine vladavine Rivera.

''Nikada se nismo plašili da nećemo zabiti gol. Nama je bilo najvažnije da se igramo lopte, znali smo da će gol doći sam od sebe.''

Najbolja godina u dresu Rivera za "El Maestra" bila je 1942. Tamo negdje u lipnju te godine jedan lokalni novinar je uživajući i gledajući River, napisao kako je gledao na terenu "La Máquinu", u prijevodu, stroj, mašinu. Stroj koji je u to vrijeme bio nezadrživ, koji će postati jedna od najboljih momčadi ovog slavnog kluba.

Svoju posljednju titulu s Riverom, Adolfo je osvojio 1945. godine, u vrijeme kada su debitirala još dvojica novih, Amadeo Carrizo i Néstor Rossi, ali i DiStefano koji će najviše profitirati odlaskom " El Maestra". 1946. godine, momčad RiverPlatea se našla u problemima. Slabi rezultati, igrači su optuženi za nedisciplinu, među njih se uvukla neka vrsta apatije. Trener podnosi ostavku, a Pedernera se seli u Atlantu, mali klub koji je potrošio ogromnu svotu - 550 000 pesosa - za kupnju igrača velikog imena. Od toga je 140. 000 otišlo na transfer što je u tom trenutku bio najveći iznos ikad plaćen u argentinskom nogometu.

Odlazak u Kolumbiju

River je napustio nakon odigranih više od 300 utakmica i postignuta 143 gola. Epizoda u Atalanti se završila na najgori način, klub je ispao u niži rang, a sljedeća stanica Pedernere će biti AtléticoHuracan. U vrijeme Adolfo je sa ostalim igračima osnovao "FutbolistasArgentinosAgremiados", svojevrsni sindikat nogometaša koji će uskoro organizirati štrajk. U to vrijeme polako se formirala liga u Kolumbiji.

Svoju priliku je namirisao Alfonso Senior, menadžerMillonariosa. Bio je spreman ispuniti sve želje "El Maestra". Spominjalo se nekih 5000 dolara što je u to vrijeme bio ogroman novac. Plus stan i mjesečna plata.

''Alfonso, ti si lud. Učini ono što moraš, ali ako bude potrebno ti preuzimaš odgovornost", govorio je Mauro Mórtola, Ekvadorac, koji je pratio sve Seniorove avanture u svojim ranim danima s Millonariosima.

Već u sljedećoj utakmici stadion je bio krcat, klub je uzeo za jednu utakmicu 35 tisuća pesosa, u vrijeme kada je prosjek bio između 12 i 15 tisuća. A Pedernera je bio u "civilu" samo se pojavio na centru. Alfonso je s Adolfom napravio pravi posao. Pedernera je u Bogoti pronašao utočište za svoj bijes koji se nakupio iz sukoba i neshvatanja čelnika, šefova, trenera u Argentini. "El Maestru" su se pridružili DiStéfano i Nestor Rossi, "El BalletAzul" dominira u Kolumbiji, osvaja četiri naslova. Kakav nogomet je u to vrijeme igrao Millonarios, najbolje potvrđuje podatak da su na turneji po Europi, dva puta razbili Real Madrid. Pedernera je imao ulogu igrača - trenera.

Međutim, ovi kako su ih u Argentini zvali " ilegalni" igrači su morali vratiti kući.Pedernera se oprostio u meču protiv Vasca de Game i Millonariosu je nakon toga trebalo šest godina da ponovno osvoji naslov. U Kolumbiju će se vratiti kao trener, vodio je Américu de Cali, pa reprezentaciju Kolumbije koju odvodi na Svjetsko 1962. godine u Čile. Uspjeli su uzeti bod jakom Sovjetskom Savezu, završilo je 4:4. U to vrijeme dres reprezentacije je nosio MarcoColl. Coll je kao dječak uspio doći do potpisa "El Maestra", 13 godina kasnije, već kao član nacionalnog tima, prije utakmice u Barranquilli, zatražio je dopuštenje da ode kući.

"Iznenadit ću te, Adolfo", rekao je. Kad se vratio, stigao je s slikom i predao je Pederneri.

Najveći neuspjeh u karijeri, uopće, AdolfoPedernera je doživio na klupi svoje reprezentacije. Probao je popraviti stvari, ali nije išlo. U kvalifikacijama za SP 1970. godine, Argentina je završila iza Bolivije i Perua. San Lorenzo je bio posljednji klub kojeg je vodio s klupe.

Nogomet koji sam živio...

AdolfoPedernera legendarna je figura argentinskog nogometa i široko prihvaćen kao jedan od najvećih igrača 1940-ih. Preminuo 12. svibnja 1995. nakon što je napisao autobiografsku knjigu pod nazivom Nogomet koji sam živio ... i koji osjećam ("El fútbolqueviví ... y queyosiento"). Za sve ono što je napravio na terenu, zaslužio je mjesto među najboljim igračima kontinenta koji je dao toliko vrhunskih majstora, umjetnika s loptom. Pedernera je službeno dvanaesti, na ljestvici najboljih Južne Amerike.

''River je meni bio sve. Tamo sam odrastao, tamo sam postao čovjek'', godinama poslije znao je reći " El Maestro". Jedan od onih rijetkih kojima se Maradona uvijek bio spreman nakloniti do poda. Pedernera koji je bio ono što i Maradona. Poseban.