Dan kad su tragično stradale "Busbyjeve bebe"
Na današnji dan prije 65 godina, 6. veljače 1958. avion s nogometašima Manchester Uniteda srušio se prilikom polijetanja na pisti zračne luke u Münchenu, na proputovanju iz Beograda, preko Münchena do Manchestera.
Manchester United je igrao utakmicu Kupa prvaka u Beogradu, koja je završila 3-3, a kako je u prvom dvoboju bilo 2-1, to je engleski klub izborio daljnji plasman.
No, tek nakon nesreće mnogi su se sjetili velike prigode Dragoslava Šekularca u posljednjoj minuti te utakmice – da je tada postigao pogodak, drugi dan bi se morala igrati nova utakmica, a grozna sudbina bi se zaobišla…
Inače, United je do te stravične nesreće proživljavao najslavnije dane svoje povijesti pod vodstvom Matta Busbyja. Igrači te generacije jurišali su na treći uzastopni naslov u Engleskoj te sezone i stigli su do četvrtfinala Europskog kupa u kojem ih je čekala Crvena zvezda.
Kobni snijeg u Münchenu
Povratak je bio planiran odmah nakon utakmice. Letjelo se za München gdje je avion natočio gorivo. Odmah se trebalo krenuti dalje.
No, počeo je padati gusti snijeg i prva dva uzlijetanja nisu bila uspješna. Mnogi su predlagali da ostanu u Münchenu i da prenoće, no pilot zrakoplova James Thain odlučio je pokušati uzletjeti s trećim - ispšostavilo se kobnim pokušajem…
Nije dostigao brzinu uzlijetanja na dvije tisuće metara dugačkoj pisti, zrakoplov je probio zaštitnu ogradu i zapalio se.
U nesreći je poginulo 23 ljudi (od 44 putnika), od kojih osmorica igrača Manchester Uniteda – Geoff Bent, Roger Byrne, Eddie Colman, Duncan Edwards (preminuo u bolnici 15 dana kasnije), Mark Jones, David Pegg, Tommy Taylor i Liam Whelan. Dvojica igrača zadobila su takve ozljede da nikad više nisu zaigrali nogomet.
Sir Alexander Matthew Busby
Za Matta Busbyja gotovo da nije bilo nade da će preživjeti. Prsni koš bio mu je smrvljen, ali je još imao snage razgovarati s vjernim suradnikom, menadžerom Jimmyjem Murphyjem i reći mu: "Drži zastavu na Old Traffordu visoko, Jimmy!". Ipak, nakon dva mjeseca oporavka trener se vratio u klub.
Tragedija je odjeknula u svijetu jer je Manchester United predvođen Bobbyjem Charltonom, koji je preživio, bio u samom vrhu europskog nogometa. "Busbyjeve bebe" bile su i aktualni branitelji Charity Shielda te su prošli u drugo uzastopno polufinale u tadašnjem Kupu prvaka.
Nakon tragedije razmišljalo se čak o gašenju kluba, no United je nastavio pobjedom rezervi nad Sheffield Wednesdayem koji su nosili dresove bez imena na leđima. Crveni vragovi su uspjeli dogurati do finala FA Cupa, te su u prvom susretu polufinala Lige prvaka svladali Milan na Old Traffordu.
Real, kasniji pobjednik, kao i Crvena zvezda, založili su se za ideju da se naslov dodijeli Manchesteru, no prijedlog nije prošao.
Manchester United se vratio na pravi način tek 1963. godine. Prvaci Engleske bili su 1965. i 1967., a tijekom sezone 1965./1966. nisu osvojili naslov što ih je spriječilo da postignu prvi hat-trick u povijesti kluba. Najveći uspjeh klub je postigao je 1968. osvajanjem Europskog kupa.
Kada su pobijedili Benficu i osvojili Kup prvaka, Busby je rekao: "Mi smo morali osvojiti ovaj trofej da bismo održali datu riječ momcima koji su poginuli, nastojeći ga osvojiti".
Iduće godine sir Alexander Matthew Busby otišao je u mirovinu.
Bobby Charlton
Veliki Bobby Charlton kada se vratio u Englesku nekoliko dana nakon katastrofe, odbijao je i samu pomisao da ponovo zaigra nogomet. Tada ga je Jimmy Murphy poslao kući, ocu i majci, prijateljima koje je znao još iz školskih dana. Malo po malo, počeo je nabijati loptu s učenicima u pokrajnim ulicama Ashingtona. I brzo je shvatio da mora pomoći obnovi Manchester Uniteda.
U travnju 1958. zaigrao je prvi put u reprezentaciji Engleske. (Igrao je ukupno 106 puta!) Bio je to novi Bobby Charlton, nije to više bio momčić, nego muškarac koji je igrao muški. On je bio pokretačka snaga momčadi Engleske koja je 1966. osvojila Svjetsko prvenstvo.
Dvije godine kasnije dao je sve od sebe za pobjedu Manchester Uniteda u Kupu prvaka. Te ga noći nije bilo na banketu. Prisutni su bili svi velikani Manchester Uniteda, no ne i Bobby Charlton! On je bio u postelji.
Te je noći plakao i ostao u svojoj sobi. Kasnije je priznao: "Kada se dogodila nesreća ja sam bio tek početnik. Bio sam najmlađi i obožavao sam većinu igrača. Nakon njihove smrti jedina važna stvar je bila pobijediti u Kupu prvaka. Za mene ova pobjeda znači više nego Svjetsko prvenstvo 1966. godine.
Kada je sučeva zviždaljka označila kraj utakmice na Wembleyju i našu pobjedu u utakmici s Benficom, znali smo da smo svoj posao obavili. Mi smo završili ono što su Tommy Taylor i svi ostali bili započeli. Nisam mogao suočiti se na banketu s mnoštvom koje se smije i pije. To ne bih mogao podnijeti… Jednostavno sam želio ostati sam sa svojim uspomenama".
