Braca, fajter posebnog kova

Žestok, čvrst, beskompromisan, fajter bez pardona. Lopta može proći nekako, protivnički igrač nikako.

To je bio glavni moto jednog od ponajboljih defenzivaca Veleža u povijesti ovog kluba, Ahmeta Brace Glavovića. Igrača koji je bio stub obrane, Veleža više od jedne decenije (1965-1976), u periodu kada su Rođeni dva puta zaredom bili drugi i jednako toliko puta treći. Kada su kako se to govorilo igrali najljepši nogomet na prostoru bivše države. A znali su kako popularni Braca igra i oni najbolji napadači. Ne samo Jugoslavije već i Zapadne Njemačku u koju je otišao u vrijeme kada je europski nogomet bio na jednoj vrsti prelaza iz amaterskog u profesionalni.

''Moja pozicija u ekipi je bila takva da se nisi mogao kockati. Ono što je za mene bilo najvažnije, nisam smio pogriješiti, izgubiti loptu. Zato sam bio ubitačan, žestok, nisam se bojao nikoga'', znao je reći legendarni Braca koji je za Velež potpisao 1964. godine.

Igrao u najboljim godinama Veleža

U Velež je stigao iz Lokomotive, čak je postojao interes i Željezničara, ali je na kraju završio u crvenom dresu. Jedan tjedan treninga, drugi, proba je bila više uspješna. Uslijedio je potpis. U tom trenutku između ostalih dres Veleža su nosili Barbarić, Šestić, Slišković, Handžić, Džidić, Benco, Repar, Oručević, Primorac, Kordić, Radiljević, nepremašeni Mujić, kao i Bracin brat, Muhamed Rom Glavović.

''U to vrijeme biti na klupi u jednoj takvoj ekipi, to je bila čast. Nositi stvari, lopte, igračima, igrati s tim igračima ili protiv njih na treninzima. To je bilo nešto. Imali smo poštovanje, cijenili smo tu činjenicu. Danas je drugačije, sve je manje kulture, poštovanja'', rekao je.

Iz Veleža u Münchena 1860

Uskoro će u Veležu doći do smjene generacija, došla je nova, koju je slagao veliki trenerski mag ovih prostora Sulejman Rebac. Generacija koja je ostala upamćena po činjenici da igrala možda i najbolji nogomet, koja je bez problema mogla svladati Hajduk 5:0, Crvenu Zvezdu 4:2, koja je ostala nesretno kratka (gol razlika) u borbi za naslov prvaka.

Istovremeno, ta generacija je na europskoj sceni napravila iz današnje perspektive strašno puno, probila se do četvrtfinala Kupa UEFA. Znao je Braca u svom stilu zaustaviti ponajbolje igrače Spartaka, Rapida, Derby Countyja. Njegove partije nisu prošle nezapaženo, uskoro je na stolu bila ponuda Münchena 1860, ponuda koju je Glavović prihvatio, ali stvari nisu tekle onako kako je on planirao.

Menadžer je pokušao provući neku svoju priču, priču koja igraču karaktera kakav je bio Braca nije mogla proći. Onako ljut nezadovoljan, Glavović se vratio za Mostar iz Münchena. Ipak, čelnici popularnih "Sechzigera", nisu odustajali, došli su u Mostar, pa je na kraju ugovor bio potpisan.

''Oni su bili uporni, došli su u Mostar na drugo poluvrijeme utakmice protiv Partizana. Ja nisam želio otići, ali na nagovor suigrača se ipak prelomio. Ugovor smo potpisali u Beogradu, u hotelu, ja sam dio novca zadržao kod sebe, drugi je završio na banci. U to vrijeme Münchena 1860 je igrao drugu ligu, ali smo već u mojoj prvoj sezoni izborili kroz baraž ulazak u prvu ligu'', govorio je Glavović.

U svojoj prvoj sezoni u Njemačkoj, u kojoj nije propustio nijedan susret. Posebna priča su bila tri susreta s Arminijom. Iako je izgledalo da je sve gotovo nakon prve.

''Oni su dobili prvu utakmicu 4:0, ja sam bio strašno ljut, pa je trener rekao ako ja budem igrao u revanšu kako znam, ako budem vodio momčad, da možemo stići zaostatak. Sjećam se krcatog Olimpijskog stadiona i naše utakmice u kojoj smo slavili 4:0. Treća se igrala u Frankfurtu, tu smo pobjedili 2:0, svi su bili oduševljeni. Ja sam bio najbolji igrač na terenu'', znao je vratiti film Braca koji je ostao Münchenu tri sezone. Tri sezone ostao i ostavio dubok trag. Posebno u toj sezoni kada je igra protiv najboljih igrača tadašnje Zapadne Njemačke. Uz Glavovića tada su kao stranci igrali Jimmy Hartwig i Danac Nielsen. Nakon što je ponovo München 1860 ušao u prvu ligu, Braca se vratio u Mostar.

Jednako dobar i na malom terenu

Za one koji ne znaju, Braca je istovremeno bio jedan od ponajboljih igrača malog nogometa. Igrao je za Velež na raznim turnirima, za svoje ekipe po Mostaru.

''Znali smo igrati u Splitu, protiv Hajduka, u Sarajevu u Skenderiji, sjećam se jedne utakmice protiv Željezničara kada je još uvijek za nas branio Njeguš, dok je Marić znao i zaigrati, to je bilo nešto posebno, tu je bilo prostora i za neki potez više. Mali nogomet su dobro mogli igrati samo oni koji znaju lopte.U Veležu smo uvijek imali sedam osam strašno dobrih igrača, Ceka Ledić, Kulje Vladić, Mican Kordić, Mirka Ćorluka'', prisjetio se Braca u jednom od svojih posljednjih intervjua.

Glavović je jedno vrijeme (kratko) nakon rata bio i trener prve ekipe Veleža. Posljednjih godina ga nije bilo previše na stadionima, jednostavno nogomet koji se igrao nije bio po njegovom ukusu. Znao je često reći kako na utakmice ne ide jer tamo nema što vidjeti.

Jednostavno, bio je takav, iskren, uvijek spreman za šalu, jednako koliko je bio spreman za žestoku borbu kao igrač na terenu.

Sinonim za defenzivaca koji kao da je bio stvoren negdje u Engleskoj.

Definitivno poseban.