Andres Escobar 2.7.1994. – 2.7.2018.

Još krajem devedesetih Escobar i njegovi prijatelji su naravno "spustili prste" i na najveće kolumbijske klubove. Pablo je držao pod kontrolom Atlético Nacional,Pablov partner Jose Gacha (‘El Mexicano’) uložio je novac u Millonariose iz Bogote, a Escobarov suparnik Miguel Martinez Orejuela, šef kartela Cali, nagomilao je novac u klub America de Cali.

Atlético Nacional 1989. godine osvaja Copa Libertadores nakon što je nadoknadio zaostatak od 2:0 iz prve utakmice. Andres Escobar je držao odbranu pod kontrolom, na golu je stajao ludi Rene Higuita dok je na tribina urlao Pablo. Atleico će tada postati prvi kolumbijski klub koji je osvojio južnoameričku ligu prvaka.

Legenda kaže da je u to vrijeme Pablo redovno organizirao privatne mečeve na njegovim rančevima kako bi se on i njegovi prijatelji malo zabavljali, čitaj kockali. Igrači su bivali velikodušno nagrađivani, a karteli bi se često kladili na rezultat – ulog je bio milion ili više. Nekim igračima poput Nacionalovog Andresa Escobara je bilo pomalo neprijatno igrati za novac koji je stigao iz svima poznatih izvora.

- Kada se počeo u nogomet ubacivati novac zarađen od droge, počeli smo kupovati sjajne igrače. Podigli smo nivo igre, pričalo se o tome kako Pablo ima svoje prste u tome, ali niko nije mogao dokazati, kaže tadašnji selektor Kolumbije Francisco Maturana.

Paralelno sa usponom kolumbijskom klupskog nogometa rastao je i onaj reprezentativni. Selekcija se plasirala na Mundijal 1990. godine, remizirala je sa Njemačkom, namučila Jugoslaviju, na kraju  i izgubila od Kameruna u produžecima osmine finala. 1991. godine se "kralj kokaina" odlučio "predati" vlastima, ali pod jednim uslovom. Da izgradi vlastiti zatvor, La Catedral, upotpunjen nogometnim terenom. Tu su se igrale utakmice, igrali su i reprezentativci Kolumbije, jednom je čak zaigrao i Maradona.

- Igrali smo utakmicu i svi su uživali. Kasnije te večeri, imali smo zabavu s najljepšim djevojkama koje sam ikada vidio. I to u zatvoru! Nisam mogao vjerovati. Naredno jutro mi je platio i rekao doviđenja, pričao je "Mali zeleni".

I dok se reprezentacija probijala prema svjetskom vrhu, gazila svoje protivnike u kvalifikacijama, Pablo je imao sve više problema. Vlada je odlučila da se Pablo mora uhapsiti, ali onako baš ozbiljno, pa se ovaj dao u bijeg. Legenda kaže da je sakrivajući se po šumama i bunkerima, Pablo sa sobom nosio radio na kojem je slušao kako njegova reprezentacijamelje sve pred sobom. Ipak nije dočekao nastup reprezentacije na SP-u. Četiri godine iskusnija, jača za Faustina Asprillu, na krilima sjajnih rezultata u kvalifikacijama, Kolumbija je doputova na Svjetsko prvenstvo 1994, spremna, raspoložena, za jedan dobar rezultat. Nije bilo RenaaHiguite koji je zatvoren 1993. godine,  kao saučesnik prilikom jedne otmice.

- Svi imamo i radimo za jedan cilj. Želimo svoju zemlju učiniti ponosnom. Trudimo se ne misliti o nasilju. Ja osobno pronalazim motivaciju u stvarima koje nas čekaju. Svakog dana čitam Bibliju i gledam dvije fotografije, pokojne majke i svoje djevojke", izjavio je Andres Escobar po dolasku na SP.

Kolumbija je u prvoj utakmici za protivnika imala Rumuniju. Nije loše igrala Kolumbija, kako to rezultat na kraju sugeriše. Jednostavno "Maradona s Karpata" ih je uništio svojim golom u 31. minuti, iako je gol više postigao tada raspoloženi Răducioiu. Već tada se pričalo kako je u haotičnoj Kolumbiji veliki dio novca otišao iz ruku kartela.

Na adresu selektora Maturane stizale su prijetnje tipa:

- Ako staviš Gabriela Gomeza u ekipu, svi ćete biti ubijeni, prijetilo se selektoru. U automobilskoj nesreći je poginuo brat Chonta Herrere. Barrabas Gomez, brat pomoćnog trenera Hernana, napustio je ekipu nakon prijetnji smrću da ne smije igrati. I onda je došao duel protiv Amerikanaca 22.juna 1994. godine. U 35.minuti, sa željom da interveniše, Andrés Escobar je loše zakačio loptu i ona je otišla iza leđa golmana Oscara Cordobe.

- Njegov nećak Felipe, koji je gledao utakmicu s majkom, Escobarovom sestrom, okrenuo se prema njoj i prestrašeno uzviknuo: "Ubit će Andresa!" Escobarova sestra je odgovorila:

- Neće sine, ne ubijaju se ljudi zbog sitnih grešaka. Uostalom, znaš da svi vole tvog ujaka.

The Gentleman, kako su ga zvali bio je jedan od najboljih odbrambenih južnoameričkih igrača, spreman da potpiše ugovors italijanskim gigantom AC Milanom, da oženi Pamelu Cascardu.

John Harkes koji je učestvovao u akciji kod autogola i danas teško priča o svemu tome.

- Ni u najgorim snovima nisam mogao pretpostaviti da ću doprinijeti nečemu kao što je smrt jednog čovjeka.

Kolumbija je odigrala još jednu utakmicu i uslijedio je povratak kući. Maturana je poručio medijima:

- Uvjeravam vas da se ništa čudno nije desilo u našoj grupi, jednostavno smo odigrali loše. Vidimo se uskoro jer život ide dalje, kao da je osjećao da se nešto može desiti. Za svaki slučaj je zamolio Escobara da određeno vrijeme ostane kod kuće, da pazi kuda se kreće.

Rano ujutro 2. jula, u jednom gradskom baru, Escobar se posvađao s grupom ljudi zbog svoje greške. Svađa se zaoštrila.  Humberto Munoz Castro, tjelohranitelj braće Josea Santiaga Gallona i Pedra Davida Gallona, ispalio je šest hitaca u Escobara dok je ovaj sjedio u svom automobilu ispred bara. Navodno uz povike gol, gol za svaki ispaljeni hitac. Nakon što se pojavila ta informacija cijelinogometni svijet se pitao, zašto? Da li jedan gol može biti vrijedan ljudskog život?

- Bio je više od običnog igrača, bio je simbol kulture, godinama kasnije je pričao Maturana.

Godine kasnije širile su se priče, razne teorije o razlozima ubistva. Jedni su tvrdili da su autogolom klanovi izgubili puno novca na kladionicama, drugi da je to bilo sasvim uobičajno za te godine u Kolumbiji, dok opet neki smatraju da se radilo o nesretnom spletu okolnosti.

Za Andresovo ubojstvo okrivljena su braća Gallon, koja su imala svoju ulogu i u 'eliminaciji' Pabla Escobara. Točnije, njihov tjelohranitelj Humberto Castro Munoz, koji je osuđen na 43 godine zatvora. Braća Gallon su navodno svoju slobodu "platili" tri miliona dolara. Munoz je završio iza rešetaka, ali će nakon 11 godina, od 26 koliko je trebao odležati, biti pušten.

Njegov brat Santiago godinama poslije je pričao:

- Često se pitam šta bi se dogodilo da je preživio? Čovjek koji ga je ubio rekao je da nije ni znao ko je on, već da je samo reagovao da zaštiti svoje poslodavce. Najtužnije je što i danas živimo u nasilnom društvu, društvu u kojem se ljudski život ne poštuje...