VIDEO I Prijatelji se oprostili od legendarnog trenera

Ako ste tražili uspjeh, u stručnom stožeru je negdje morao biti "Profa". Profa nakon Profe. Prvi je bio Aco Nikolić, drugi Milivoje Karalejić. Legendarni kondicioni trener koji je postao "školovani", još tamo sedamdesetih godina. 1973. godine, kada se pojavila prva Viša škola za trenere.

Karalejić je vodio smjer za košarku, među prvim "studentima" su bili Bogdan Tanjević i Rusmir Halilović, kasnije se pojavio Svetislav Pešić. Magistarsku tezu "Relacije između nekih konativnih karakteristika i uspjeha u košarci", obranio je na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu 1985.

Suradnja Pešića i Karalejića je počela u sezoni 1983/84, kada je Draško Prodanović otpušten. Bosna je u sezonu krenula sa sedam poraza, na kraju je u spornom finalu uzela titulu. Od te sezone nemoguće je bilo zamisliti Pešića na klupi bez Milivoja Karalejića. Bilo u reprezentaciji, bilo u nekom klubu.

Karalejić je svojim treninzima "uništavao" igrače, ali je zato na parketu rezultat bio siguran. U Bormiju je Jugoslavija postala svjetski prvak, Alba je postala ozbiljan klub pod vodstvom ovog dvojca koji su ostatku Jugoslavije osigurali naslov Europskog prvaka 2001. godine te svjetskog naredne.

Priča o stepenicama koje idu uporedo sa skakaonicom na Igmanu koje su prošli mladi reprezentativci prije Bormija je završila u dokumentarnom filmu "250 stepenica".

Radio je Karalejić bez Pešića u Partizanu, s Vujoševićem i Obradovićem. Bili su Karalejić i Pešić u Gironi, Barceloni, Crvenoj Zvezdi, Lottomatici, Dinamu iz Moskve. Teško je pronaći

igrača, reprezentativca koji u osamdesetim godinama nije surađivao s Karalejićem. Netko ga je zvao "Profom", netko "Karalejom".

"Moderna košarka je znak jednakosti s visokim intenzitetom igre u fazi napada i obrane. A da bi neko to mogao adekvatno da prezentira, mora da zadovolji potrebe, bude osposobljen da igra u visokom ritmu. Sezone su odavno sve duže, a sve veći zahtjevi pred košarkašima, od klupskih ambicija, preko velikog broja utakmica i još više putovanja. Ovo posljednje nazivam "gubljenje vremena“ što sve pomalo otežava tehnologiju rada. Jednostavno formulirano, sve manje prostora za trening, a sve više za takmičenje", znao je reći Karalejić koji je "zastupao" jednu tvrdnju.

"Samo trener koji proizvodi bol, fizičku ili mentalnu, postaje uspješan i pomjera na bolje sposobnosti igrača, prosto ga gura da napreduje, pruži maksimum. Prva vrsta bola je ona u mišićima kao posljedica visokog radnog intenziteta. A mentalni bol je ona kada "boli" glava od učenja novog košarkaškog elementa. I još nešto, trening na granici konflikta, na relaciji trener – igrač, također podiže kvalitativni nivo, individualni i timski.Pošto sam radio sa svim reprezentativnim kategorijama, bio svjedok i povremenih otkazivanja, nije to ništa novo, poznata mi je i "formula" koja trasira najviši plasman. Samo oni koji su spremni da se odreknu svega, od umora do zasićenosti zarad nacionalnog dresa, s njima se pobjeđuje.“