Umro poznati košarkaški trener Borislav Boro Džaković

U Beogradu je u petak, poslije kraće bolesti, umro proslavljeni košarkaš i trener Borislav-Boro Džaković.

Borislav Džaković rođen u Mostaru  1947. godine. Za KK Lokomotiva iz Mostara, igrao je od 1963. do 1967. godine. Nakon igračke karijere, otisnuo se u trenerske vode. Poslije beogradskog „22. decembra”, vodio je prve ekipe Partizana, s kojim je 1994/95. osvojio „duplu krunu”, kao i sa Crvenom Zvezdom, s kojom se 97/98 godine okitio naslovom prvaka.

Slobodu Ditu iz Tuzle je dva puta uvodio u Prvu ligu, potom je bio šef stručnog stožera Šibenke, banjalučkog Borca, a s reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju na Balkanskom prvenstvu 1986. godine. Dva puta je proglašavan za trenera godine i to 1983. i 1995. godine.

Jedno vrijeme, bio je koordinator mladih selekcija u Košarkaškom klubu Metalac iz Valjeva. Bio je rukovoditelj  međunarodnog košarkaškog kampa „Prof. Aleksandar Aco Nikolić” na Zlatiboru.

U siječnju ove godine Bora Džaković je postao savjetnikom u makedonskom košarkaškom klubu Ohrid.

Košarkom  se počeo baviti u Mostaru 1962. godine, odmah po osnivanju KK Lokomotiva i to sasvim slučajno.

“Kao i svi Mostarci, ja sam trenirao nogomet u Veležu. U vrijeme zimske pauze u mom naselju nije bilo raje ispred zgrade, i ja pitam gdje su i saznam da su u Građevinskoj školi na košarci. Sutradan, ja opet izađem iz kuće i opet nikog od moje raje nema pred zgradom. Rekoše mi susjedi da su otišli na košarku, pa se i ja zaputim do Građevinske škole, gdje nađem ovo svoje društvo kako treniraju košarku. Sjednem i gledam. Nakon završetka treninga, Verica (supruga Slobodana-Bobe Dabića) šutira na koš, a ja joj dodajem lopte. Kad se ona umorila, ja uzmem loptu i počnem gađati koš, a Bobo na drugoj strani određuje igrače za gostovanje u Dubrovnik i kaže: ‘I onaj tamo ide’, pokazujući na mene, a ja nikad do tada nisam trenirao. Od prevelikog uzbuđena ja sam se onesvijestio, a kada sam došao kući, kažem majci da me probudi, jer idemo oko dva sata poslije ponoći. Ali, ja prespem i ne odem na to gostovanje. Poslije mjesec dana, Lokomotiva ide na Juniorsko prvenstvo u Tuzlu , a ja sam se sa mjesec dana treniranja već izborio mjesto u timu. Bobo mene pred polazak pita, kako sam spavao, jesam li spreman. Jesam, kažem mu, ali sam sanjao da gubimo, a ja dajem pobjedonosni koš i vi me iznosite na rukama. Na utakmici u Tuzli, Lokomotiva vodi petnaest razlike i ja sam ušao u igru dajem koš, a sudac tada svira kraj. Cijeli tim trči i mene diže u vis i to je ta uspomena koja mi je ostala u sjećanju”, navodi riječi pokojnog Bore portal NovaSloboda.

U Lokomotivi je igrao do 1967. godine, nakon čega odlazi u Beograd.

Iako je godinama bio izvan Mostara, rodni grad nikad nije zaboravio. Volio je stalno isticati da je Mostarac od glave do pete.

Svake godine, dolazio je u rodni grad. Obilazio bi Strelčevinu, gdje je rođen, i ulicu gdje je rastao. I poslije liječenja u Ateni govorio je da čim se oporavi, dolazi u Mostar, među svoju raju i prijatelje.

Nažalost, smrt je bila jača. Boro Džaković otišao je u legende. Svima koji su ga poznavali ostat će u vječnom sjećanju kao veliki čovjekoljubac, koji je volio Mostar iznad svega.