Preminuo legendarni košarkaš Goran Sobin

Ponikao je u klubu s Gripa, dugi niz godina nosio je žuti dres s brojem osam, a najveće uspjehe doživio je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća kada je sa žutima osvojio dva naslova europskog prvaka. U momčadi u kojoj su Toni Kukoč i Dino Rađa bili prve i najveće zvijezde, Goran Sobin bio je presudni igrač iz drugog plana koji je odrađivao onaj teški i često neprimjetni dio posla, pišu 24sata.

Hrvao se s protivničkim centrima i krpao sve rupe u obrani. Bio je tih i samozatajan, njegove slike slavlja teško je pronaći, a još teže intervjuima u kojima bi govorio o sebi i svojoj igri. Živio je mirnim i povučenim životom, s prijateljima odlazio na ribolov, a karijeru je završio baš onako za svoj gušt. Posljednju etapu u karijeri imao je u sinjskom Alkaru gdje je igrao za prijatelje i gušt te uživao u sjajnoj atmosferi.

Iako pred mirovinom, bila je to još jedna njegova odlična sezona, u kojoj je bio najkorisniji igrač lige, a u kojoj su Sinjani pobijedili dva najveća hrvatska kluba Split i Cibonu. Cibonu je Sobin srušio gotovo sam s 27 koševa i 19 skokova.

''Iako sam odigrao puno velikih utakmica, osvajao naslove europskog prvaka, moram priznati da sam ipak najviše guštao igrati košarku baš u toj sezoni u dresu Alkara. Tri treninga tjedno, opušteno, bez pritiska... stvarno sam uživao. A Sinj je poseban grad, grad s dušom, ljudi su neposredni, emotivni, jako vole košarku, i to pokazuju na svakoj utakmici. I 25 godina kasnije me ljudi znaju zaustaviti na ulici, pitaju me kako je bilo u Sinju'', kazao je legendarni košarkaš u jednom razgovoru.

Nakon umirovljenja se skroz povukao iz košarke. Jako rijetko je dolazio na Gripe, samo u posebnim prigodama te kako bi gledao utakmice svog sina Josipa koji je prije igrao za Split.

Split je kao grad sporta iznjedrio brojne velike sportaše, koji su njegovu slavu  pronijeli diljem svijeta i svojim mu uspjesima priskrbili prestižni nadimak "Najsportskijeg grada na svijetu". Svi su oni slavljeni i dočekivani kako dolikuje šampionima, ali niti jedno slavlje i doček ne može se usporediti sa onim iz 1989. godine, nakon što je Jugoplastika u Münchenu osvojila prvi od tri uzastopna naslova prvaka Europe. Bila je to eksplozija emocija koja je zahvatila i cijeli grad i širu okolicu obojila u žute boje Jugoplastike, doček koji se nikad prije i nikad kasnije nije dogodio u gradu pod Marjanom.

I sam Sobin je opisao svoje doživljaje u knjizi 'Legende o splitskoj košarci'.

''Kada je u pitanju moje sjećanje od svih utakmica koje sam igrao u dragom žutom dresu prvi izbor, zapravo jedini logični je uspomena na München 1989. i naš prvi naslov prvaka Europe. Na put u München otišli smo totalno opušteni jer nam nitko i nije davao šanse da možemo nešto napraviti pokraj takvih velikana kao što su Barcelona i Maccabi. I upravo ta opuštenost s kojom smo stigli na Final four bila je presudna. U tri dana nadigrali smo i pobijedili do tada dvije najbolje i najskuplje momčadi Europe. Nisam bio potpuno svjestan koji smo podvih izveli sve dok nismo sletjeli na splitski aerodrom. Tek sam tada osjetio onaj pravi ponos, shvatio sam da su sav proliveni znoj i trud došli na naplatu. Naše premije bile su mizerne, o njima nismo vodili računa. Onaj doček na aerodromu i slavlje koje nas je pratilo od Kaštela i Solina do naše dvorane niti jedna novčana nagrada nije mogla zamijeniti. Upravo to je nezaboravno i neizbrisivo iz sjećanja'', napisao je Sobin.

Nakon dva naslova europskog prvaka s Jugoplastikom, odlučio je otići u inozemstvo te je 1990. godine potpisao za grčki Aris. Dvije godine igrao je u Ciboni, godinu dana u KK Zagrebu, a umirovio se u dresu Alkara 1996. godine.

Jedno veliko srce prestalo je kucati.