Last dance je potvrdio kako su vladali Jordan i Bullsi

''Ako jesam bio okrutan i grub prema suigračima, nikada od njih nisam tražio ništa, što sam nisam bio spreman napraviti ili sam već napravio. To vam može bilo koji od igrača potvrditi'', kaže Michael Jordan u jednoj od deset epizoda sportskog dokumentarca "The Last Dance" koji se u proteklom periodu prikazivao i koji je podigao toliko prašine kao možda niti jedan ovakvog oblika.

Od trenutka kada se pojavila prva epizoda pa do posljednje. I nakon svake prikazane se kroz medije na ovaj ili onaj način raspravljalo o Bullsima. O Rodmanu, Pippenu, Jordanu, Jerryju Krauseu, Jerryju Reinsdorfu,Kukoču, Dream Teamu i svim ostalim popratnim stvarima. Od kocke, droge, alkohola, žena. Ostaje pitanje, zašto?

Zašto su iznenađeni ponašanjem Jordana prema recimo Kukoču ili Pippenu, ili možda nekom trećem igraču? Recimo Isiahu Thomasu. Ok, nisu svi gledali ili pratili NBA ligu na jednak način, nisu svi niti imali mogućnosti, jer svi znamo u kojim godinama su vladali Bullsi. Niti je bilo u to vrijeme lako pratiti NBA ligu. Prevelikog izbora nije bilo.

Chicago Bullsi su Michael Jordan

Mediji koji su nudili nešto više mogu stati skoro na prste jedne ruke. Ali svi koji su pokušavali i koji su u tome uspijevali su znali. Chicago Bullsi su Michael Jordan, Michal Jordan su Chicago Bullsi. Od trenutka kada su počeli probijati svoj put prema vrhu. U mom slučaju je to recimo tamo negdje od 1988. godine. Od vremena kada je Michael uporno pokušavao proći do finala preko Bad Boysa iz Detroita. Uglavnom je igrao sam ali nije mogao. Rodman, Mahorn, Thomas su ga uništavali, skoro svaka utakmica je bila fight, onaj žestoki, u kojem se često nisu birala sredstva, ali Michael nije odustajao, išao je u zid.

U uvijek je to tako bilo, Jordan je bio sve, Jordan je bio igrač koji je osvajao naslove, koji je gubio utakmice, baš kao što je bila njegova posljednja kada je neko dolazio ili odlazio iz Bullsa.

Ostalim igračima nije smetalo

Po mom mišljenju, razlika je jedino u tome, što je nekada Michalu bilo lakše ili teže. Što je nekada imao pomoć u Pippenu, nekada Rodmanu, Kukoču, Grantu, Harperu, Wenningtonu ili Lucu Longleyu, da sada ne idemo u krajnost. I svi pomenuti igrači su znali koja je njihova uloga, koji su zadaci, što mogu ili što ne mogu raditi. Rodman je jedini u Bullsima mogao donekle iskakati jer je prije dolaska znao što znači biti najbolji, biti prvak.

Uvijek se znalo se tko može kockati s Michaelom u avionu, tko može igrati golfa, ili što se nekada znalo reći kod nas "ići u kurvarluk". Baš kao što vjerojatno niti jedan drugi trener osim "čudaka" Phila Jacksona ne bi to na onakav način mogao držati pod kontrolom. I to vjerojatno niti jednom igraču nije previše smetalo, zato i nije recimo čudila izjava Toni Kukoča negdje na početku nakon prvih par epizoda.

''Nadam se da su iduće epizode više naklonjene slavljenju košarke, nego mjerenju krivice nekih ljudi i tome zašto nije osvojeno osam ili deset titula. Kada se sve to događalo, svi su bili sretni tako da ne znam zašto su sada svi ljuti'', pojasnio je Toni koji je s Bullsima uzeo tri prstena i koji najbolji zna kako je bilo igrati s i bez Michaela.

Toni jeste bio i ostao jedan od najboljih europskih igrača koji su ikada igrali u NBA ligi, ali prosto sumnjam da bi Michaelov odnos bio drugačiji prema nekom drugom iz Europe, jednako kvalitetnom. I to ne zato što je imao neke predrasude prema igračima koji su došli preko "velike bare", već je jednostavno tražio od njih da ako su već najbolji bili tamo budu i u Bullsima, a realno u poređenju s Michaelom to nije bilo lako.

Bio je najbolji to su svi znali

Jordan je iz utakmice u utakmicu dizao letvicu. Bez obzira na to što je napravio. Je li uzeo naslov, je li srušio neki rekord. Prvo je sredio Pistonse, pa Magica i Lakerse. Onda su na red došli, Draxler i Porter, Barkley, Payton, Kemp, Karl Malone, John Stockton. Protiv njega nisu mogli Knicksi, nije mogao Miller s Pacersima. A priznat ćete svi ovi nabrojani su na određeni način ostavili dubok trag u NBA ligi pojedinačno ili kroz momčadi, sasvim je svejedno.

Zato ovaj dokumentarac najboljem svijetlu prikazuje godine Jordana u Bullsima. Sve ono što je mogao napraviti na terenu, ali i van njega. Jednako tako, niti ostali igrači ne bi napravili to što jesu da nije bilo Jordana. Svi se sjećamo Bullsa bez Jordana. Bili su tu svi ostali, ali to nije bilo to. S Michaelom je bilo drugačije. Uostalom i pored Jordana, uspjeli su ugrabiti svoje komadiće slave, neki manje neki više. Znao je Paxson staviti tricu kada treba, Pippen odigrati fenomenalno, Toni dati neke važe koševe kada se utakmica lomi. Svoj posao su odrađivali Horace Grant, Ron Harper, Steve Kerr... Mogli bismo nabrajati još.

Bez popusta

Ono što bi moglo biti jedna vrsta vodilje, mlađima koje dolaze su načini pripreme, treninga Michaela, iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu. Kako je to izgledalo najbolje je opisao Magic Johnson u vrijeme Dream Teama:

''Igrali smo na treningu, dvije momčadi Istoka i Zapada. Mi smo vodili 12:2, a ja sam u prolazu onako dobacio: "Ako ne počneš da igraš, razbit ćemo vas. I onda je Michael poludio. U naredna tri napada je ponudio tri poteza koja su bila najbolja ikad. Jednostavno je poludio. Počeo je zakucavati, pogađati trice, pogađati iz svih pozicija. Mi smo se samo gledali'', pojasnio je Magic.

Takav je bio Jordan. Sasvim je svejedno tko je s druge strane. Motiva, želje, volje, snage nikada nije nedostajalo. Važno je bilo pokazati da je on najbolji na parketu, u svlačionici, autobusu, sasvim je svejedno. On je bio najbolji, ali je jednako tako tjerao one pored njega da budu što bolji. Upravo zbog toga je dokumentarac "Last dance" ima svoju težinu i definitivno na najbolji način pokazuje kako je jedna momčad izgledala unutra, vani na parketu, bez skrivanja ili uređivanja. Jedna dinastija koja se vjerojatno više nikada neće ponoviti.