Susret između San Antonio Spursa i Dallas Mavericksa bila je zadnja utakmica za Nijemca Dirka Nowitzkog koji je 21 godinu dugu karijeru u NBA okončao sa 20 koševa i deset skokova.
"Der perfekte Wurf" – naslov je dokumentarnog filma o Dirku Nowitzkom kojeg je režirao Sebastian Dehnhardt 2014. godine. Naravno dokumentarac prati karijeru, život, Dirka Nowitzkog, ali i njegov odnosa sa jednom osobom. Holgerom Geschwindnerom. Nekada vrlo dobrim košarkašem, reprezentativcem Zapadne Njemačke, sudionikom Olimpijade. Kasnije je Geschwindner postao diplomirani fizičar, djelatnik Instituta Maxa Plancka. Kako to obično bude u ovakvim slučajevima, Geschwindner je na jednoj utakmici juniora vidio visokog, mršavog dječak koji je trčkarao i radio sve što jedan dobar košarkaš treba raditi.
Samo mu je nedostajala tehnika. Geschwindner je kasnije za Dirka biti nešto više od običnog trenera, posebno kada je Dirk odlučio otići u Dallas. Bio je i trener s posebnim metodama, trener koji je stvorio Dirka koji će postati ono što jeste, ali i otac. "Tamo, s druge strane oceana, sam radio s mnogim trenerima, ali kada se radi o tehnici šuta i detaljima on je najbolji na svijetu", kaže Nowitzki.
Dirka sam prvi put uživo na parketu gledao 2001. godine. Na postavljenom parketu Antalya Expo Centra gdje su se igrale utakmice skupina C i D Eurobasketa. I prije početka prvenstva sam znao za Okulaju, Tomića, Pešića mlađeg, Femerlinga, a posebna atrakcija je bio Dirkov suigrač 229 cm visoki Shawn Bradley. Za mene tada najviši košarkaš kojeg sam gledao uživo. Njemačku je vodio Henrik Dettmann, asistent je bio nitko drugi do legendarni Rolando Blackman, tada već čovjek od povjerenja za obranu, Dona Nelsona coacha Dallasa. Posloženog Dallasa koji je nakon silnih razmjena upravo Dona Nelsona i deset godina čekanja stigao do playoffa. Sjećam se Rolando je pričao o planovima Dallasa, malo o Njemačkoj selekciji, puno više od Dirku, ali meni je to nekako iskreno "ušlo na jedno, izašlo na drugo" uho jer ipak su tu je bilo većih igrača i jačih selekcija. Ali Dirk je redom sređivao Estonce, Hrvatsku, pa je šokirao Grčku, Francusku. Na kraju je Njemačka bila četvrta, Dirk je turnir završio kao najbolji strijelac s prosjekom od 28.7 poena po utakmici.
Od Turske pa do kraja, Dirk nikada nije ostavio reprezentaciju na cjedilu. Bio je drugi u Europi, treći na svijetu. Jedan od rijetkih koji nikada nije postavljao ultimatume, koji nije folirao kada je u pitanju repka. Uvijek spreman za samokritiku. Sjetite se neodlaska reprezentacije na Olimpijske igre u Londonu.
"Ja sam za sve kriv. Nisam bio u formi potrebnoj za odigravanje velikog međunarodnog turnira i formi koja mi je potrebna za dominaciju, baš onako kako to uvijek činim, pričao je tada 33-godišnji Nowitzki. Jednostavno, Dirk je bio takav igrač. Zato i ne čudi što je ove sezone dobivao ovacije protivničkih navijača u svakoj dvorani. Doc Rivers, trener Clippersa, pozvao je time-out u Dirkovoj posljednjoj utakmici u Los Angelesu kako bi na mikrofonu u dvorani poručio publici da ustane i pljeskom pozdravi legendarnog Nijemca. U kultnom MSG-u, navijači Knicksa su tražili da se vrati u igru s klupe i "ispiše". Uvijek vjeran Dallasu s kojim je otišao na vrh 2011. godine. U finalu je u revanšu pao Miami, Nijemac je upio ubaciti 10 poena u četvrtoj četvrtini šestog dvoboja. Bio je prvi kapetan momčadi koja je uzela prsten, a da karijeru nije počeo u Americi.
Proglašen je najboljim igračem tog finala. U playoffu Dirk je ubacivao u prosjeku 27,7 poena, uz 46% šuta za tri poena. U 21 godini koliko je igrao u Dallasu, u prosjeku je postizao 20,7 poena uz 7,5 skokova i 2,4 asistencije. 14 puta izabran je na All Star utakmicu, a 12 puta u jednu od tri najbolje petorke lige. Jedan je od onih igrača koji su u povijesti NBA lige tijekom sezone imali procente šuta barem 50-40-90 (procenat šuta, procenat trice, slobodnih bacanja).
U posljednjoj utakmici pred domaćim navijačima, Dirk je Sunsima utrpao 30 poena, 12. put ove sezone ubilježio dvoznamenkasti učinak i lagano postavio vlastiti rekord sezone. Po završetku susreta, Dirk je uzeo mikrofon i prisutnima se obratio u dvorani.
- Cijele sezone sam se mučio sa stopalom, to nije tajna, nije u stanju koje mi dozvoljava da se na visokom nivou igram. Mnogo je bilo tableta i injekcija i nema smisla nastavljati dalje. Volio bih da budem tu sa Kristpasom i Lukom i ostalim mladim igračima, da se zabavljam i da im budem mentor, ali fizički to više nije moguće. Kao što ste mogli očekivati, ovo je moja posljednja domaća utakmica. Bila je ovo luda vožnja s puno uspona i padova, a vi ste stalno bili uz mene i podržavali me. Cijenim to. Sada ću očistiti misli, želim uživati sa svojom obitelji, pričao je nakon utakmice jedan od najvećih. Dirkules fenomenalne ruke. Jedan i jedinstveni.
