Šutnja je zlato – rđavog kova

Početak nove rukometne sezone u Bosni i Hercegovini nije mogao proći bez uvertire koja je, gotovo uvijek po nepisanom pravilu, tragikomična. Već unaprijed dogovoreni termini muškog djela natjecanja nisu ispoštovani, nego su „minut do dvanaest“ pomjereni za naredni vikend.

Razlog je i ovaj put u nedostatku komunikacije između ,Bosne i Hercegovine i Udruge sudaca, koji su držeći u neizvjesnosti profesionalne sportaše ponašali se krajnje neprofesionalno.

Djevojke kreću dva tjedna kasnije 28.i 29. rujna ukoliko ne dođe do novih proceduralnih peripetija, no nije to ono što trenutno brine rukometašice jednog od najtrofejnijih kolekvita u gradu na Neretvi – Plemkinje. Zabranjeno im je davati bilo kakve izjave koje su u srodstvu sa poteškoćama koje su ih snašle.

Vodeći se izvornim značenjem naziva „Plemkinje“, ovaj sinonim za rukometašice Zrinjskog dobiva sasvim novu, ujedno i nedoličnu dimenziju istoga, ali iz perspektive odnosa prema njima. Svojim zalaganjem, višestrukim žrtvovanjem te naivnim i beskompromisnim vjerovanjem obećanjima koja su im dana zaslužile su bezuvjetno poštovanje. Za uzvrat su dobile marginalizaciju, degradiranje te u najmanju ruku maćehinski stav sredine koju čine ponosnom već dugi niz godina.

Navijače i vjerne simpatizere ne svrstavam u potonju kategoriju, oni stavljaju na dispoziciju one segmente kojima raspolažu – konstatnu moralnu, a kada zatreba i financijsku podršku. Što jedan kolektiv treba uraditi da bi ga se uvažilo i vrednovalo onako kako je zaslužio ostvarenim (ne)uspjesima?

Je li neuspjeh rukometašica Zrinjskog odbijanje unosnih ugovora i bolje perspektive nego što je ona trenutna? Ne gospodo odgovorni, to je njihov uspjeh jer svoje srce ostavljaju na istrošenom mostarskom parketu do posljednje minute i zato što su imale iskrene namjere produžiti odjek pobjedničkih sezona koje su iza njih. Je li neuspjeh rukometašica Zrinjskog koristiti oronule svlačionice, sa postojećim uvjetima treniranja i prijeratnim tuševima kojeg bi se postidili i likovi Barake Pet Be Miroslava Kreže?

Ne gospodo odgovorni, ljubav prema sportu i odanost navijačima nadilazi sve prepreke. Je li njihov neuspjeh što paralelno sa treninzima rade kao konobarice, domaćice i robovi kapitalističkih privatnih kuća pritom ne omalovažavajući navedene poslove, kako bi mogle platiti troškove života? Ne gospodo odgovorni, primorane su da se tek na kraju bave onim za što žive – RUKOMETOM. Unatoč ugnjetavanju koje prolaze, još im je oduzeto osnovno ljudsko pravo – govoriti punim plućima o problemima koji su ih zatekli!

Sem navedenog, uspjeh HŽRK Zrinjski je taj što su kolektiv koji je 2002.godine proglašen najuspješnijom športskom udrugom od strane onih koji su ih zaboravili i kojima je učinjena medvjeđa usluga besplatne promocije na konto ostvarenih rezultata Plemkinja.

Zrinjevke su bile višestruke osvajačice tadašnje rukometne lige Herceg-Bosne (1994.-2001.), te višestruke prvakinje i vice-prvakinje jedinstvene lige Bosne i Hercegovine (2002.-2006.), finalistice kupa BiH, prošlogodišnje prvakinje, polufinalistice kupa i sudionice četvrtine finala Challange Cup-a. Ukoliko navedeno nije dovoljno, ukoliko i nakon ovoga su „zadnja rupa na svirali“, postavlja se pitanje kako i zašto dalje? Kako – ni same još ne znaju, zašto – jer su iz odanosti prema športu i publici pristale na don Quijotovsku borbu s vjetrenjačama

Kažu da je uspjeh dobiti ono što želite, a sreća je željeti ono što dobijete. Plemkinje, referirajući se na ovo, nemaju ni uspjeha a bogme ni sreće. Zrinjevke su svojim rezultatima vratile publiku u dvoranu.

U prošloj sezoni su ih bodrili i oni koji nemaju naviku otići na rukometni susret, pobjedničkim nizom i duhom se povratile već zaboravljeni štih prepune dvorane, baš kao nekad za vrijeme velikog gradskog derbija posrnulog i zaboravljenog Galeba i Zrinjskog za koji se nadam da to neće postati. Ponovno je adrenalin rastao, ponovno su Bijelim brijegom odjekivali neumorni aplauzi i gromoglasni povici kao u vremenu kad su dvoranom prolazila velika imena poput Ivane „Švrćo“ Vidić, Hide Trebinjac, Marijane Turudić, Sanje Bajgorić, ali i pokojne Amele Dizdarević te legendi jugoslavenskog rukometa Svetlane Kitić i Zlate Zubac.

Budimo realni i priznajmo da situacija u gradu nije optimalna i trebalo bi nam svima biti za zadatak nadati se čim prije rješenjima koji će dovesti do kakve takve uređenosti. Sa problemima lošeg poslovanja su se susretali i rukometni velikani poput hrvatske Podravke, mađarskog Gyora, slovenskog Krima – no razlika je u tome što je navedenim klubovima pružena ruka spasa koja je bila uvjetovana respektu prema ostvarenim rezultatima. Namjera nije prozivati i pozvati na linč one za koje se smatra odgovornim, „nomina sunt odiosa“. Želja i cilj, bilo rukometašica ili navijača, je vapaj za dugoročnim planom koji će unijeti u redove Plemkinja stabilnost, postojanje i održivost.

Nužno je izdignuti se nad provincijalnim kodeksom ponašanja te pozdravimo svaki vid pomoći koji je potreban curama, njihova vrata su silom prilika uvijek otvorena. Ne dopustimo, misleći pritom na odgovorne institucije i nas navijače, da se i dalje skrvnari naziv Plemkinja, povlaštenog športskog sloja.

I na kraju – dajmo im da govore!