Mostarac Goca Jurić pušio više i od Prosinečkog, a zbog njega znamo što je - ''ajmooo'''

''To je jedini libero kojem priznajem da je bolji od mene'', svojedobno je pričao Ante Miše o čovjeku koji je bio utjelovljenje onoga što su ljudi s tribina najviše željeli gledati.

Igrača gigantskih muda i tipa koji je u velikim utakmicama izgledao kao čovjek na kojeg se najviše možeš osloniti.

Velež je 80-ih bio jedna od najboljih momčadi bivše države. Nekoliko puta tik do naslova. Momčad koja je prema UEFA-inom rankingu 1989. bila 43. momčad Europe, što je najveći plasman jednog BiH kluba na toj ljestvici. Goca je debitirao 1983. u momčadi koju je predvodio sjajni centarfor Dušan Bajević.

Pod ''Bijelim brijegom'' počela je rasti legenda o nogometašu zavrnutih rukava, spartanskog pogleda, nepoderivog duha. Ovaj rođeni Mostarac bio je okretan, brz, utjecajan i vrlo brzo se ustalio prvoj momčadi.

Superjaki Velež bio je prava opozicija vodećoj četvorci jugo nogometa. One najbolje je 80-ih put vodio najčešće u Beograd. Gocu je odveo u Crvenu Zvezdu, za koju je u tri i pol godine odigrao 78 prvenstvenih susreta.

''Znao sam pušiti i po nekoliko kutija cigareta dnevno. Imao sam čak i dogovor s trenerima, da im ne rušim autoritet zapalio bi u poluvremenu u WC-u. Kasnije sam se ostavio pušenja, ali eto danas sam se opet propušio haha...'', prepričava branič ikona svoje beogradske dane.

Krajem tog razdoblja dijagnosticirana mu je šećerna bolest i zaista je nevjerojatno kako je igrao vrhunski nogomet i pušio više nego Veliki Žuti.

Inozemne epizode pisao je u španjolskoj Celti i pred kraj karijere u japanskoj Yokohami. HNL je Gocu dočekao s 30 godina. Godine na koje se danas već gleda kao veteranske. No kako je prkosio svim životnim zakonitostima tako su i te brojke za Gocu bile samo neki okomito vodoravni potezi olovkom na papiru.

U idućih osam godina odigrao je, u dresovima Dinama, Croatije, Zagreba i Hrvatskog Dragovoljca, više od 200 utakmica na hrvatskim travnjacima. Ozljeđen svake prijestupne godine, spreman istrčati u bilo koje doba dana i noći.

''Predrag Jurić, Nino Bule, to su bili igrači protiv kojih sam najteže igrao u našoj ligi'', govori Goca.

''Dobro, to je malo lokalpatriotski'', govori novinar, a on ističe: ''Hahaha...pa nisam ja kriv što su se rodili blizu mene.''

Jednu polusezonu je odradio u Hrvatskom Dragovoljcu. Tada je u Spajićevu ekipu predvodio jedan jedini Blaž Slišković.

''Žao mi je što nisam više igrao s Bakom. Uf, kakav igrač'', komentira Goca, a na napomenu da ga je Zidane uvrstio u red svojih najvećih idola kaže: ''Ako je to Zidane rekao - eto i ja kažem.''

I danas kad ga pitate, kako je bilo igrati protiv najvećih napadača koje je čuvao uvijek ističe kako su ''najgori oni koje ne znaš''. Zatekli smo se jednom u Gocinom društvu kada u kojem se gledala utakmica Manchester Uniteda, Berbatov je predvodio napad crvenih vragova.

''Nema u njemu onog ciganluka, a fin igrač...'', Goca je uvijek volio mangupluk kod napadača. Karakterno posebne tipove.

Danas je pomoćni trener u Lokomotivi, a Mamićev ''šećer u venu i ajmoooo'' ostat će zabilježen kao oda o čovjeku koji je odrastao u klubu koji je dobio ime po planini.

Za napadače je bio baš to. Planina na koju se nije išlo bez vrhunske opreme i pomoći drugih. A ni tada niste bili sigurni da ćete moći protiv nje...