Mlada Čapljinka brani boje košarkaške reprezentacije Hrvatske

Uzalud upiremo zvonce, kucamo, tražimo druga vrata, opet ništa, vraćamo se prema obližnjoj gostionici, uvjeravaju nas da ne griješimo.

"To je kuća Lucinih roditelja", kaže poznanik. Sada nastupamo odlučnije, otvaramo vrata, penjemo se na kat vođeni zvukom televizora. Zatičemo roditelje Luce Ivanković prve olimpijke doline Neretve Nikicu i Dragu.

Zagledani u televizor jedva su registrirali dolazak nepozvanih. Gledamo u ekran 2,52 sekunde do kraja, Hrvatska vodi velikom razlikom. Nastavljamo pratiti u tišini.

Napetost je popustila tek po završetku utakmice, slijedi upoznavanje i priča Nikice Ivankovića Lucinog oca, bivšeg košarkaša KK Višići i KK Borac Čapljina:

"Davor Maslać moj bivši suigrač i trener mlađih uzrasta Čapljine trenirao tu u Višićima djecu. Jedne prilike sretnemo se, a njemu za oko zapela Lucina visina. Kaže prenijet ću Starčeviću (Miki Starčević tadašnji trener Čapljine op. a.) da ima tako visoka curica.

Do nekoliko dana Davor otišao na put, a mene zamolio da ga zamijenim, ja na treningu kad uđe neki dečko, mislim došao na trening, mlad je Starčević tada bio, kaže mi bi li je doveo. Ja dovedem Lucu, on je s njom malo porazgovarao. Na rastanku kaže mi – nemoj se iznenaditi ako te netko pozove iz Zagreba.

Bilo pred Božić, ja u onoj gužvi i zaboravio, kad pred Novu godinu poziv, čovjek se predstavi - Joško Bura direktor Montmontaže. Pita me – bi li djevojčicu doveli u Zagreb, kažem, hoću. I tako se mi uputimo na dan izbora u Hrvatskoj 2000-te, kad je Račan pobijedio, u Zagreb.

Luca bila šesti razred, malo oni tu radili s njom, Luca usporena prebrzo rasla, već tada je bila visoka 192 centimetra, ali oni na moje iznenađenje prezadovoljni.

Trener Dejan Nemec, od njega je sve naučila, kaže mi ona će za šest mjeseci biti u reprezentaciji. Sve se tako dogodilo, od tada je stalno u različitim selekcijama reprezentacije, propustila je samo kvalifikacije za EU 2010-te zbog operacije sinusa“. - govori nam Lucin otac.

To je jedna strana priče sa happy endom, druga teška, puna odricanja, ali i Lucine upornosti. O njoj svjedoče suze majke Drage, nakon utakmice. Djed Martin od silnih emocija izišao na balkon da se isplače. Znaju dobro koliko njihovoj Luci ta jedna pobjeda znači, otac Nikica se nada i kalkulira kako bi pobjedom protiv Turske košarkašice Hrvatske mogli i produžiti svoj boravak u Londonu.

Lucina majka pokazuje nam kćerkinu djevojačku sobicu u čijem kutu na pregradama, stoje trofeji, medalje i priznanja, igračke i lutke iz djetinjstva, dres…, otkrivajući nam da smo prva osoba izvan kruga uže rodbine koja je privirila u taj zabran.

„Samo roditelji koji imaju djecu sportaše znaku koliko treba odricanja, kako se preživljavaju utakmice, strah od ozljeda… Drugi to nitko ne može razumjeti. Bilo je puno teških trenutaka, pa i neimaštine, muž je bio bez posla, ali moja Luca nikad nije rekla – ne mogu više. To nas je vodilo, upornost je bila njezin put do Olimpijade “, kaže gospođa Draga za Bljesak.info.

Uz ovu priču iz doma skromne obitelji Ivanković, ističemo da Lucini roditelji nisu samo redoviti pred tv ekranom, nego putuju i na utakmice u Šibenik gdje igra na poziciji centra za ŽKK Jolly, pa i druga mjesta u Hrvatskoj.

I još jedna zanimljivost – koliko smo uspjeli provjeriti prva čapljinska olimpijka i prvi olimpijac - nogometaš Andrija Anković su u izravnom srodstvu, doznali smo od Lucina oca Nikice.