Kradljivac Hitlerovog zlata

Sportska, viteška borba budi najbolje ljudske karakteristike. Ona ne razdvaja, već spaja natjecatelje u razumijevanju i poštovanju. Ona također pomaže u povezivanju zemalja duhom mira. Zbog toga olimpijski plamen nikad ne treba biti ugašen.

Navedeni govor nije održao ni Pierre de Coubertin, ni neki od osvajača olimpijske medalje. Ove riječi je izrekao Adolf Hitler na otvaranju Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine.

Hitler je tri godine kasnije pokazao na kakvo je “povezivanje zemalja duhom mira” mislio, ali ove Olimpijske igre su u povijesti ostale zabilježene i po stvarima koje ne podsjećaju na “mahnitog slikara”.

Iako su se prve moderne Olimpijske igre održale 40 godina ranije u Ateni, Olimpijada u Berlinu je prva koja je uvela neke običaje, kao i tehnološke novitete koji se koriste i danas. Prvi televizijski prijenos uživo je urađen s ovih Igara.

Već je postalo uobičajeno pratiti gdje se nalazi olimpijski plamen koji prije svake Olimpijade putuje svijetom prije nego što će obilježiti otvaranje najmasovnijih sportskih igara na svijetu. Prvi olimpijski plamen na modernim Olimpijskim igrama je zapaljen na igrama u Amsterdamu 1928., a običaj prenošenja plamena iz Grčke do mjesta održavanja je, na modernoj Olimpijadi, ustanovljen na Igrama u Berlinu 1936.

Olimpijski plamen je iz Grčke u Berlin prošao kroz Jugoslaviju, Mađarsku, Austriju i Čehoslovačku, zemlje koje će “duh mira” povezati u slijedećih pet godina.

U Berlinu je podignut logor Berlin Marzahn Rastplatz, u koji su smješteni Romi koje su njemačke vlasti uklonile s berlinskih ulica kako ne bi “kvarili” sliku grada pred svjetskom javnosti. Ograda od bodljikave žice i prisilan rad su ovaj logor činili pretečom logora smrti u koje su kasnije razmješteni njegovi zatočenici.

Rasizam i antisemitizam koji je proizvodila tadašnja Njemačka se može vidjeti u slučaju atletičarke Gretel Bergmann. Njoj je, kao Židovki, zabranjeno baviti se sportom. Nakon što je emigrirala u Englesku, njemačka vlada je pod prijetnjom uhićenja rodbine poziva nazad u Njemačku kako bi nastupala za reprezentaciju.

Iako je držala njemački rekord u skoku u vis, jedan mjesec prije Igara, Bergmann je ponovno izbačena iz reprezentacije. Njeno mjesto u timu je zauzela Dora Ratjen, za koju se kasnije saznalo kako je muškarac.

Hitler je ove Igre vidio kao savršen način dokazivanja superiornosti bijele rase nad ostalim. Zadužio je njemačku redateljicu Leni Riefenstahl za snimanje filma o berlinskoj Olimpijadi. Riefenstahl je “Olimpiju” snimila na dotad potpuno nov način, a tehnike snimanja koje je ustanovila se koriste i u današnjim prijenosima sportskih događanja.

Za razliku od njenog prethodnog filma, nacističke propagandne “Trijumf volje”, film “Olimpija” je na jednak način prikazivao i bijele i crne sportaše, posebno obraćajući pažnju na Jessea Owensa.

Ovaj američki atletičar je u Berlinu postao prvi crni sportaš koji je dobio sponzorski ugovor, i to od vlasnika Adidasa Adija Dresslera. Pored toga, Owens je bio oduševljen što se u Njemačkoj po prvi put mogao slobodno kretati gradom i ulaziti u barove i trgovine, što u Americi 30-ih godina nije mogao raditi. 

Adolf Hitler je prije Igara smatrao kako je bijela rasa fizički i mentalno dominantna nad ostalim rasama. Pobjeda za pobjedom Jessea Owensa je natjerala Hitlera da svom glavnom arhitektu Albertu Speeru prizna kako to ipak nije istina. Međutim, to nije značilo da je Hitler promijenio mišljenje o drugim rasama, već je i predlagao zabranjivanje natjecanja crnim sportašima na budućim Olimpijadama, zbog njihove “neprirodne” fizičke snage.

Jesse Owens je, u Berlinu, osvojio četiri zlatne medalje. Bio je prvi u utrkama na 100 i 200 metara. Treće zlato je osvojio u skoku u dalj. Owens je dio zasluga za svoje zlato u skoku u dalj pripisao njemačkom atletičaru Ludwigu “Luzu” Longu koji mu je dao savjet kako izbjeći diskvalifikaciju zbog prijestupa, a istovremeno ostvariti potrebnu udaljenost skoka. Owens i Long su nakon ovih Igara postali prijateljima, ali njihovo prijateljstvo nije dugo potrajalo. Long je 1943. poginuo na Siciliji kao njemački vojnik.

Četvrto zlato na berlinskoj Olimpijadi, Owens je osvojio 9. kolovoza 1936. u štafeti 4 x 100 metara. Hitler je tad već bio van sebe zbog dominacije ovog američkog atletičara. Kako ne bi morao čestitati Owens, Hitler je izbjegavao dodjele medalja u svim disciplinama.

Unatoč svom tehnološkom napretku koje su ove Igre uvele, kao i svim negativnim stvarima koje se vežu za ovu Olimpijadu, može se reći kako je baš ovaj američki atletičar njihov sinonim. Owensov rekord u broju osvojenih zlatnih medalja na jednim Igrama je srušio tek Carl Lewis 1984. godine.

Jesse Owens je, nakon ovih Igara, pao u zaborav. Po dolasku u SAD potpisao je nekoliko reklamnih ugovora, što kao amaterski sportaš nije mogao uraditi, pa je tako izbačen iz svih natjecanja. Kako se nije mogao natjecati, sponzori su mu otkazivali ugovore. Kako bi preživio, Owens je radio razne poslove, ali degradirajuće stvari poput utrke s konjem. On je to prokomentirao: “Imam četiri zlatne medalje. Ali ja ne mogu jesti zlato”.

Umro je 1980. od raka pluća, malo prije Olimpijskih igara u Moskvi koje su američki sportaši bojkotirali.