Košarka koja to više nije

Bilo je to prije gotovo četrdeset godina kada mi je u ruku prvi put došla košarkaška lopta, gumena, nepravilna oblika i prepumpana. Zavolio sam tu igru i prve uzore Plećaša, Krešu, Dalipagića, Delibašića, Slavnića, Kićanovića itd.

U školi nismo imali ekipu, igrao se samo nogomet. Postavili su na igralište nekakav koš jer u to vrijeme košarka u bivšoj državi postade najatraktivniji sport a medalje stižu sa svjetskih i europskih smotri. I dalje uglavnom sam lupam o tablu a polako dolaze i drugi.

U srednjoj već igram za školu uz neutaživu želju za “loptanjem pod obručima”.

Košarka i basket postadoše tako u Hercegovini nešto normalno, svakodnevno što za naše podneblje visokih i temperamentnih ljudi nije bilo nikakvo čudo.

I tako smo svi počeli igrati košarku, vikendom na selu nije se igrao samo nogomet, u dvorani se već moglo igrati selo protiv sela. A u Mostaru nakon škole bilo je normalno baciti basket dva na dva, tri na tri, pa dok može. Sve ove naše igre i gušte pratili su sjajni uspjesi košarkaša tadašnje reprezentacije. Košarka je čak po popularnosti počela parirati nogometu. Svi su igrali basket, a jedan među nama koji je nešto južnije od nas uz dišpet jugu, tramuntani ili pak prohladnoj buri parao mrežice kao dječarac na školskim igralištima bio je Dražen Petrović.

Tada nismo znali da je s drugog planeta, neobičan, šutljiv, naizgled miran i nepogrešiv kada je obruč u blizini. Njegova igra je bila toliko savršena da sam ponekad pomislio da s njim nikada nećemo izgubiti. I nismo dok mu nisu došli prijatelji s tog njegovog planeta, Jordan i društvo. A onda je došla ta nesretna 93’, ratna i bolna . Među mnogima koje izgubismo bilo je i njegovo ime. Nakon još jedne pobjede vraćao se doma gdje ga i danas čekamo, jer znam da se ovdje negdje između ovih kamenih planina i morskih dubina rodio jedan njemu sličan.

Hoćemo li ga prepoznati, hoćemo li mu dati šansu ili ćemo sočno opsovati jer smo izgubili u zadnjoj sekundi, prokockali prednost u zadnjoj minuti ili što ti ja već znam. To još uvijek nakon dva desetljeća mogu podnijeti, uvjeravam to je “bed luck” jer momci su se borili i ginuli.

Danas, ne vjerujem više sebi, naša košarka je postala vreća za napucavanje već poodavno. Pregledao sam snimke generacije60-tih, mojih vršnjaka, ti momci su igrali i nadigravali se, a mi smo se s basketa u tim vrućim ljetnim večerima vraćali iz Zaostroga izgrebani i bez zuba, ali zadovoljni jer smo dobili na dva razlike.

Danas su naši momci, tkz. košarkaši mamine maze, menadžeri ih već sa 7 godina odvode u nekakve kampove i obećavaju brdo novca. U životu nisu odigrali basket sa živim flasterom na leđima i laktom u bubrezima, niti će. Navučeni su od malih nogu da igraju za novac a ne za gušt i slast pobjede.

Nije samo tako u košarci ali evo ona je prva žrtva, klinički mrtva, zar ne! A dres reprezentacije, majke koja te rodila i na noge podigla i odvela na prvi trening krijući suze od sreće i brige za tvoje zdravlje, gdje je on u svemu tome?! Ne vidim u očima tih momaka nikakav žar, samo ga u tragovima ima kod “Popa” jer on je jedini ima ono nešto, onu crtu koja razdvaja borce i kukavice.

Nemamo pobjednički mentalitet jer ga ubi ovaj košarkaški “kvazi kapitalizam” i “narcizam”, nema ga jer dok ovo pišem malo prije ponoći pitam se koliko momaka puca prema košu dva sata nakon treninga. Samo jedan i to na Baldekinu. A kad pospani domar po ko zna koji put upali svjetlo u dvorani, vidi samo kako se lagano njiše žuti dres i opet u sebi promrmlja – biće da sam opet sanja, e moj Kapetane….