I Hrvatska i BiH priželjkuju 'maracanazo'

Moj otac Marko, koji je službovao u Strasbourgu kao konzul i promatrač u Vijeću Europe, poveo me je automobilom na taj nagradni put od 300 kilometara.

Dakle, Svjetsko prvenstvo 12. lipnja 2014. otvara se utakmicom Brazil – Hrvatska. A što se događalo u istome mjesecu prije ravno 60 godina, davne 1954? Igrao se susret Brazil – Jugoslavija na Mundialu u Švicarskoj. I, vjerovali ili ne, JA sam gledao tu utakmicu u Lozani!

Dječji psiholozi će lako razgraničiti što je 8,5 godišnjaku moglo ostati u sjećanju, a što su naknadna saznanja i interpretacije. Ja tu razliku ne mogu napraviti, pa mi morate vjerovati na riječ da je stadion bio pun, sa 40.000 gledatelja, da je Jugoslavija igrala u sastavu Beara – Stanković, Crnković – Z.Čajkovski, Horvat, Boškov – Milutinović, Mitić, Vukas, Zebec, Dvornič. Iz razloga kojeg ne pamtim nije nastupio Stjepan Bobek (igrao je već na sljedećoj utakmici protiv Njemačke).

Brazil je došao po osvetu zbog izgubljenog finala na prošlom Svjetskom prvenstvu u Rio de Janneiru (1:2 protiv Urugvaja na Maracani!) i mislio lako pretrčati momke u plavim dresovima. Međutim, nakon 0:0 u prvom poluvremenu u nastavku je Jugoslavija golom Branka Zebeca povela sa 1:0! Kakvo je to bilo oduševljenje u malenoj skupini navijača jugoreprezentacije!

Propušten gol zbog sladoleda

Moj otac Marko, koji je službovao u Strasbourgu kao konzul i promatrač u Vijeću Europe, poveo me je automobilom na taj nagradni put od 300 kilometara do Lozane, jer sam odličnim završio drugi razred osnovne. Diplomatske tablice na našoj "Renault fregate" bile su propusnica do samog stadiona.

Imali smo pristojna sjedala. Nikakva VIP loža, ali su, pamtim, služili sladoled na štapiću ("demandez bonbons, esquimaux, chocolats").

I, sjećam se, ako se doista sjećam, a ne pričam očevu priču, kako nisam ni vidio izjednačujući gol Brazilca Didija, desetak minuta nakon Zebecovog, jer sam išao po još jedan sladoled...

Brazil će kao "najveću tugu nacije" uvijek pamtiti finale Mundijala 1950. u Rio de Janneiru.

Jugoslavija je poražena u četvrtfinalu od budućeg svjetskog prvaka Njemačke (0:2). Brazil je, također, ispao od Mađarske, pa se kao velesila nametnuo tek od idućeg prvenstva, 1958. u Švedskoj, kada se Didiju pridružio neprevaziđeni Pele. I u razdoblju 1958 – 1970. triput su bili svjetski prvaci.

Međutim, Brazil će kao "najveću tugu nacije" uvijek pamtiti finale Mundijala 1950. u Rio de Janneiru. Izgledalo je lako, velika nogometna sila protiv susjednog Urugvaja. Sićušni Urugvaj imao je ukupno dva milijuna stanovnika, Brazil je imao dvostruko više nogometaša!

Na Maracani rekordnih 200.000 gledatelja (tada su se tiskali i stajali). Očekivano, poveo je Brazil, ali onda ledeno tuširanje, Schiaffino je izjednačio, a omaleni Alcides Edgardo Ghiggia (167 cm, 62 kg, dribler, tip Lea Messija) pred kraj utakmice zabio je za pobjedu Urugvaja.

Uslijedila je mučna, kolektivna tišina, koja je trajala danima i noćima i ušutkala inače veseli i bučni Brazil.

Kažu, kada je vratar te reprezentacije Brazila Moacir Barbosa umirao 2000. godine, među posljednjim riječima bile su i ove: "U Brazilu je za najgore zločine maksimalna kazna 30 godina zatvora, a mene su mučili ravno pola stoljeća za nešto što nisam skrivio."

I taj je događaj ušao u legendu kao 'maracanazo', što bi u španjolskom i portugalskom prijevodu bio sinonim za veliki pomor, za težak poraz jačega od autsajdera.

Može li reprezentacija Bosne i Hercegovine na Maracani 15. lipnja/ juna ponoviti 'maracanazo' protiv Argentine, može li Hrvatska prirediti Brazilu „saopaolazo“ 12. 6? To je ono zbog čega će mnogi s ovih prostora preletjeti Atlantik. Možda i ja među njima.

U Montevideu s Ghiggiom

Sa mogućnošću da budem među veoma rijetkima koji su gledali dva svjetska prvenstva u razmaku od 60 godina... I koji sam, sada mi već ne vjerujete, jednom prigodom 1963. odigrao mali nogomet u Veslačkom klubu u Montevideu s Alcidesom Ghiggiom, počiniteljem "maracanaza" nad Brazilom.

U Ciudad Mexicu igrali smo tijekom Mundijala 1986. mali nogomet dvojica protiv dvojice. Bobi Janković i ja protiv Vladanka Stojakovića i Milojka Pantića. A sudio nam je Ivica Osim.

Ali tih priča o Svjetskim nogometnim prvenstvima imam bezbroj. Svako toliko me netko podsjeti. Evo, maloprije me je nakon 20 godina šutnje nazvao drugar Zoga (Branimir Zogović) iz Beograda.

Svojedobno, u njegovoj vili, osobno njegovoj, na zelenoj travi u njegovom vrtu u Ciudad Mexicu igrali smo tijekom Mundijala 1986. mali nogomet dvojica protiv dvojice. Bobi Janković i ja protiv Vladanka Stojakovića i Milojka Pantića.

A sudio nam je Ivica Osim. Pobijedili smo 12:2, časna riječ. Deset razlike. To je bio pravi 'mexicanazo'.