Ben je varao, je li i Carl?

Trebala je biti utrka svih vremena. Ben Johnson, Carl Lewis, Calvin Smith, Dennis Mitchell, Linford Christie, Robson da Silva, Desai Williams i Ray Stewart. I bila je samo do onog trenutka kada je potvrđeno kako je jedan od spomenutih atletičara, nakon finala pao na doping testu.

U Seoulu je pao jedan,  pa u godinama koje će doći, njih još pet. Kasnije ćemo doći u situaciju da ustvari ne znamo da li je netko u tom trenutku bio čist.

''Svi su uzimali doping, samo je pitanje koga su uhvatili'', reći će kasnije Ben Johnson, koji je tada ustvari neslavno priveo priču kraju o velikom rivalstvu njega i Carla Lewisa. Rivalstvu koje će se polako početi stvarati tamo 1984. godine, u Los Angelesu.

Tamo je Carl Lewis osvojio četiri zlata, Ben je uzeo dvije bronce. Već tada je bilo sumnji da neki atletičari, atletičarke uzimaju doping, ukupno njih devet je bilo pozitivno ali nikada nije dokazano. O tome je pričao doktor Don Catlin, jedan od osnivača prve laboratorije za otkrivanje dopinga u Americi, bio je njen direktor 25 godina.

''Mislim da je bilo nekih dokaza, neki su bili prikriveni, neki uništeni. Podaci su bili kodirani, ali su pojedini članovi komisija znali o kojim atletičarima i trenerima se radilo. Jednostavno je tada bilo neko drugo vrijeme, danas su stvari nešto drugačije''.

Pobjeđivati ili gubiti

''Uzimati i pobjeđivati ili gubiti. To je vaša stvar izbora. Ja sam želio pobjeđivati,  za svoju majku'', pojašnjavao je Johnson. Koji je odlučio izabrati svoj način.  Zajedno s trenerom Charliejem Francisom, ali i kontroverznim doktorom Jamiejem Astaphanom koji je bio tu na raspolaganju za nabavku nedozvoljenih sredstava.

Doktor Astaphan je zahvaljujući svojim "koktelima" stvarao „sportske Frankensteine“, koji su se morali pridržavati jasnih pravila. Pravila o tome da se određena nedozvoljena sredstva mogu uzimati do određenog trenutka, točnije da se ne uzimaju pred velika takmičenja kako bi organizam ostao čist.

Stanozolol za zlato

Trener Charlie i Ben Johnson su se odlučili za stanozolol koji je nabavljao Astaphan. S obzirom na to da se pomenuti stanozolol daje životinjama, oni koji su isti dostavljali Astaphanu su mislili kako surađuju s nekim veterinarom s obzirom na količine koje su doktoru dostavljane. Da su Charlie i doktor Astaphan "na dobrom putu" pokazao je miting u Zurichu, jedan od najvećih na kojem je 1985. godine slavio Ben Johnson.

U tom razdoblju pa sve do mitinga na istom mjestu tri godine kasnije, Ben je dominirao. U međuvremenu je uzeo zlato na SP u Rimu 1987. godine. Tamo je Johnson već bio fizički izuzetno spreman, slavio je u vremenu novog svjetskog rekord 9.83. Carl Lewis je teško primio taj poraz, već u prvim izjavama je počeo pričati o atletičarima koji uzimaju neka nedozvoljena sredstva.

''Jednostavno nije znao primiti poraz. Još na stazi mi je prigovorio kako sam ranije startao. Znao je naći milijun razloga zbog čega je izgubio, govorio je Johnson koji tada postaje velika zvijezda u Kanadi. Sve je više novca u igri, sponzora''.

''Slušao sam Charlieja, bili smo jako bliski. Kao otac i sin, u to vrijeme je govorio Johnson koji će par mjeseci prije Seula zaraditi neugodnu povredu tetive. Uslijedio je proces opravka, ali kako. Otišao je par mjeseci kod doktora Astaphana, na maleni otok u državi St Kitts & Nevis. Tamo se oporavljao do mitinga u Zurichu, gdje ga je Lewis bez problema pobijedio''.

To je za trenera Charlieja Francisa bio novi alarm. Morali su pojačati "pripreme" pred Seoul.

Pali smo Ben

Po dolasku u Seoul bilo jasno vidljivo kako  je fizički, Ben Johnson strašno pripremljen. U analizi finalne utrke moglo se vidjeti kako jednostavno leti stazom.

Tih 9.79 jeste u tom trenutku bilo stvarno nestvarno. Sve do trenutka kada je stigla informacija.  Charlie je nazvao Bena u hotel u kojem se još uvijek slavilo, sve je bilo jasno.

''Znači pali smo, uhvatili su nas'', rekao je Ben u telefonsku slušalicu. Pokupio je svoje stvari i napustio hotel, ostavivši slavljeničku tortu na stolu.

''Želio sam što prije otići, svoju majku skloniti od svega'', pojasnit će kasnije Johnson. Kao i većina, Ben je naravno u početku pričao kako nije znao što uzima, ali kada su progovorili trener Francis i doktor Astaphan koji je svoje razgovore čak i snimao, za Johnsona nije bilo spasa. Sve je priznao.

Kakva je bila uloga Andrea Jacksona

Ipak, ostala je jedna dilema. Tada Johnsona mnogi nisu uzimali za ozbiljno, njegovu priču o tome kako se u sobi za doping pojavio Andre Jackson, koji je kao i Carl Lewis bio član Santa Monica Track Cluba.

''On je sjedio tu u sobi, imao je foto aparat, slika li smo se. Mislim da mi on stavio tablete u pivo, zbog kojih sam pao testu'', govori je Johnson. Fotografije s tog mjesta to pokazuju, čak je Andre i veliki prijatelj Carla Lewisa. Potvrdio je to i trener iz Santa Monice Joe Douglas.

''Poslali smo ga tamo da eventualno prati što će raditi Ben. Hoće li skloniti dokaze dopinga, zato je imao fotoaparat'', pojasnio je Joe koji je nešto očito izostavio. Odgovor na pitanje odakle Jacksona u toj prostoriji, točnije kako je došao do akreditacije.

''Ne znam, ne mogu se sjetiti kako smo mu potrebnu akreditaciju osigurali''.

Čudno, zar ne. Baš kao i tvrdnja pomenutog Douglasa kako Lewis nikada nije uzimao doping.

''Pogledajte njegove fotografije, ja ih imam veliki broj''. Na njegovim očima se vidi kako nikada nije uzimao ništa nedozvoljeno. Uglavnom su to bili vitamini kao dodatak prehrani!

Spomenuti Jackson nije previše izlazio u javnost, tek je jednom priliku u dokumentarnom filmu koji je posvećen utrci u Seulu, prokomentirao tvrdnje Bena Johnsona.

''Možda jesam možda nisam. Ono što se dogodilo tada se više ne može promijeniti!''

U godinama nakon Seoula, suspendirani zbog uzimanje dopinga će biti Linford Christie, Dennis Mitchell, Desai Williams i Ray Stewart, Johnson doživotno. Što je bilo s Lewisom? 15-tak godina nakon Seula, pojavila se informacija kako je na olimpijskim kvalifikacijama za Seoul zbog korištenja efedrina "pao" i Carl Lewis, ali je njemu Američki Olimpijski Odbor odlučio progledati kroz prste i pustiti ga na OI.

Zašto? Odgovor na ovo pitanje ćemo možda nekada dobiti. Samo možda.