Baka Slišković je dijete Veleža i Zrinjskog

Nakon završetka Premijer lige i osvajanja titule šampiona mostarski klub Zrinjski je na sportskom polju pokazao da je najbolja ekipa u BiH i za takav uspjeh mu treba uputiti sve iskrene čestitke te poželjeti uspješan nastup u europskom natjecanju najboljih nacionalnih klubova.

Piše: Zlatko Serdarević

Nažalost, gledajući kroz prizmu objektivnog a nikako ostrašćenog promatrača,pozitivnu svečarsku atmosferu zbog uspjeha na sportskom polju prije svega grada Mostara, dozirano a čak bi se moglo reči namjerno, u priličnoj mjeri ali ne i suštinski, kvare dosta oštri navijački tonovi kao reakcije na izjave Bake Sliškovića.

U posljednje vrijeme svjedoci smo stvaranja vrlo opasnih tenzija u javnosti, posebno između populacija različitog nacionalnog predznaka, s ciljem fundiranja postojećeg stanja, dakle zadržavanje statusa quo u svim sferama života, zbog čega su građani na velikom gubitku.

Proteklih dvadesetak postratnih godina podsjećaju na radnju u kultnom dramskom djelu „Čekajući Godoa“nenadmašnog irskog književnika i dramaturga Samuela Becketta „Čekajući Godoa.“ U pravilu Beckett prikazuje život kao igru viših sila (čitaj političara) čiji se likovi pomiču po nekom besmislenom ritmu svog ograničenog prostora. Likovi u „Godou“ neprestano čekaju da se nešto dogodi, ali nažalost to je samo iluzija.

U tom kontekstu, a prije analize tempiranog „slučaja“ oko Bake Sliškovića, spominjemo javnu hajku protiv nobelovca Ive Andrića, nakon sličnog odnosa i prema Meši Selimoviću. U suštini neki krugovi preko svojih poslušnika nastoje odroditi od svog naroda nesporne veličine, prikazujući ih u krivom svjetlu, preko „stručne analize“ kvazi stručnih podanika. Takve veoma opasne nakane, na svu sreću ne daju trajne rezultate koje očekuju , ali u određenom trenutku, gledano s političkog aspekta imaju veoma veliki efekt.

Gledajući stvari iz ovakvog rakursa možemo zaključiti da je u takvu mrežu ni kriv ni dužan, zbog jedne uvjetovane izjave, upao Baka Slišković, jedan od najvećih nogometnih imena Mostara, Hercegovine, Bosne i Hercegovine, Jugoslavije i šire.

''Ja nikada nisam rekao ništa loše protiv Veleža. Rekao sam da volim Velež, ali da više volim Zrinjski, ali kada sam govorio da najviše volim Hajduk i Split, tada im nije smetalo. Ali kada im kažem za Zrinjski, onda im smeta''.

U ovoj časnoj izjavi toliko je pozitivnih elemenata da poništavaju svaku drugu koja nije na tom fonu. Mostarci konačno moraju shvatiti, a posebno navijači oba kluba HNK Zrinjskog i FK Velež, da su to dva gradska kluba, da se treba okrenuti miroljubivom odnosu a ne ostrašćenim i destruktivnim potezima emaniranim na neredima. Sport je zloupotrebljen u političke svrhe i samo se čeka neka izjava koja drugoj (navijačkoj) strani nije po volji pa da se sve koncentrira ne na harmoničnom odnosu nego na divljanju koje niti jednoj strani ne donosi mir i uspjeh.

Praštanje je majka ljudske dobrote. Zašto zamjeriti jednom sportašu kad izražava svoju ljubav prema nekom subjektu, a ovdje je riječ o Zrinjskom. Baka ima pravo da voli više klubova. Pa zar i sami nismo imali neki „rezervni“ klub zbog nekog pojedinca kome smo se divili. U Zrinjskom treba tražiti sportskog i nikakvog drugog suparnika. Navijačke strasti su razumljive ali nitko nema pravo da otima drugom ljubav prema Veležu , koju Baka u izjavi potvrđuje. Samo pomirenje, praštanje i razum mogu nadvladati mržnju i prezir prema drugom.

Baka Slišković je dijete Veleža ponikao u jednoj časnoj, plemenitoj i uzornoj obitelji. On je izdanak sjajne veležove škole, fudbalski dragulj, koji je ostavio duboku brazdu u Veležu a evo niže uspjehe u Zrinjskom. Do jučer smo mu pljeskali i divili se njegovim majstorijama.

Ne, on se nije promijenio, i ne treba mu prijetiti oduzimanjem tog finog osjećaja prema Veležu u kome je ostvario blistavu karijeru a potvrdio ju je u Hajduku i reprezentaciji Jugoslavije.

Uostalom tko može iz čovjeka istjerati osjećaj ljubavi prema nekom? Stvari su vrlo jednostavne. Treba shvatiti obje strane i Baku i one koji su preoštro reagirali kao navijači, kojima se kao i

Baki može oprostiti na ishitrenosti i izljevu emocija. Razum mora biti iznad svega.
Podsjećam da su Bajevića nosili na rukama ne samo na stadionu nego i kroz ulice grada. Pjevali su mu pjesme ispod balkona u zgradi „Razvitak“ poput one „Svaki grad uz naše more ima lera, a Mostarci Bajevića fudbalera“.

Dizali ga u zvjezdano nebo, a kada je počeo posustajati ti isti su mu zviždali i pogrdno ga nazivali. Princ je morao sve otrpjeti jer je shvatio da je život veliko iskušenje. Navijačke strasti su za razumna čovjeka donekle shvatljive, sve dok imaju mjeru.

Baka treba voljeti Zrinjskog i Veleža, tek tada je iznad svih podjela a to je uostalom dokazao kao izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine. Suviše je dao za zajednički život da bi mu se izjava stavljala na val koji bi prevagnuo tu njegovu dugogodišnju veoma pozitivnu misiju. U praštanju je spas, za obje strane. Sliškovići su ipak ušli u povijest ovog grada, prije svega akcentiranom ljudskošću. Baki je cijeli grad njegovo gnijezdo, a oba kluba u srcu.