Za trenera koji u svojoj karijeri osvoji s Barcelonom šest trofeja, pa onda stvori "Grande Inter" u prvoj polovini šezdesetih teško možete reći da je bilo što drugo osim vrhunski stručnjak.

Međutim, u slučaju ovog čovjeka, priča je ipak nešto drugačija. Ima rekli bismo dva lica. Jeste da je pravio
rezultate, jeste osvajao trofeje, ali je jednako tako bio poprilično teška ličnost.

Gianni Berra koji je za sebe volio reći da je "pisac koji se pretvarao da je novinar" na poseban način je pisao o nogometu u Italiji, jednom prilikom je rekao :

"Izvolite mu suditi kako vam raspoloženje naloži. Klaun ili genijalac, budala ili asket, odmetnik ili uzoran otac, sultan ili odan muž, samouvjereni kreten ili tihi uspješnik, delinkvent ili kompetentan, megalomanijak ili fanatik. Helenio Herrera je sve to, ali i puno više", tvrdio je Berra.

Taj isti Berra je znao reći kako ne moraju svi koji vole Calcio i razumjeti ga.

Herrera je jednostavno na neki svoj način bio opsjednut pobjedama i trofeja, nešto poput Mourinha koji je jednako tako to znamo svi, spreman napraviti sve samo kako bi došao do cilja, naslova, trofeja, svejedno.

A taj Herrera je nekako kroz cijeli svoj život bio kontroverzan. I trener koji nije odustajao od svojih zamisli, bez obzira tko je prekoputa, s druge strane. U vrijeme dok je vodio veliku Barcelonu, velikom Kubali je poručio:

"Onaj koji igra za sebe igra za protivnika. Onaj koji igra momčadski, igra za sebe! Baš kao što je za igru Barcelonu u drugoj polovini pedesetih tvrdio:

Barcelona igrala bolje s deset nego s jedanaest igrača kada je menadžer prisiljen (ili mu to okolnosti dopuštaju) da igra defenzivno. Međutim, ta priča o defenzivnom nogometu, famoznom Catenacciu, nije potekla od Herrere. On je bio taj koji je takav sustav igre podigao na veću razinu, ali je priča počela od Nerea Rocca, koji je u to vrijeme trenirao Padovu, dok je na sličnom tragu bio i Švicarac Karl Rappan.

Prve titule s Atleticom

Helenio Herrera je rođen u Argentini kao i njegovi roditelji Španjolci, ali je odrastao u Maroku.

Njegova godina rođenja je poprilično sporna. Zvanično stoji kako je rođen 1910. godine, ali je navodno njegov otac kasnije godinu prepravio na 1916. jer je kasnio s upisom u matični ured.

Herrera je bio solidan obrambeni igrač, igrao je za Casablancu u Maroku, pa za Paris, Stade Francais, Charlevile, Excelsior Roubaix, a vrijeme Drugog svjetskog rata proveo je kao igrač Red Star Parisa i Puteauxa gdje je počeo i svoju trenersku karijeru.

Nakon prve sezone u Puteauxu, Herrera se vratio u Stade Francais po treći put, ali sada kao trener. Tri godine u Francuskoj su prošle bez trofeja, pa Herrera odlučio ići malo do Španjolske.

Prvi klub je bio Real Valladolid, prije nego što će osvojiti prve trofeje na klupi Atletico Madrida. Već je tamo počeo koristiti neke svoje nove metode, znajući koliko je Španjolcima važan nogomet, prije svega navijačima.

"Prije svake gostujuće utakmice Herrera bi izašao debelo ranije na teren sam, kako sav bijes protivničkih navijača privukao na sebe. Tako bi nama bilo puno lakše kasnije, jer su navijači bili poprilično umorni", govorio je jedan od igrača iz te generacije Atletico Madrida, Adrián Escudero.

Radio je maksimalno na samopouzdanju momčadi koja je dvije godine zaredom prvak. Što u tom trenutku nije bila mala stvar. Jako puno je stvarno polagao na psihičku pripremu momčadi, dok je svoje samopouzdanje dizao jogom.

Uspjehe s Atleticom nije ponovio u Malagi, Sevilli, Belenensesu, ali je naravno s Barcelonom bila druga priča.

Gonič robova u Barceloni

Tu su dvije titule prvaka, Kup, dva Kupa Velesajamskih gradova. U Kataloniji ga najviše pamte po legendarnoj rečenici prije utakmice protiv Betisa, za koju je poslije tvrdio da je nikada nije izgovorio.

"Pobijedit ćemo Betis bez da izađemo iz autobusa!".

Naravno, da su se vodile velike polemike zbog takve izjave, Helenio je tvrdio kako to nikada nije rekao. U svojoj knjizi je napisao:

"Nikada to nisam rekao, to je bila borba Madrida i Barcelone preko medija. Nije im mnogo pomoglo to što su počeli širiti lažne izjave i pripisivati ih meni, a sve to kako bi stvorili negativnu atmosferu protiv onih momčadi koje su bile naši protivnici. Prije utakmice protiv Betisa su platili novinare koji su prenosili lažnu izjavu, ali to mi nije bilo važno, naprotiv. Znao sam da, dok god sam ja predmet ljutnje protivničkih igrača, moji igrači mogu biti mirni i pobijediti lako, što je bilo najvažnije.

Cilj je bio da destabiliziraju nas kao momčad i razljute igrače Betisa. Iako je osvajao trofeje, Barcelonu
je napustio kao " gonič robova"

"Optužili su me da sam tiranin i potpuno nemilosrdan prema svojim igračima. Ali samo sam implementirao stvari koje je kasnije kopirao svaki klub: naporan rad, perfekcionizam, fizički trening, dijete i tri dana koncentracije prije svake utakmice", govorio je ovaj trener koji će još veće uspjehe napraviti u Interu.

Tvorac Grande Intera

Tamo je odmah otišao do supruga nogometaša kako bi im objasnio pravila ponašanja, ishrane. Činio je sve kako bi igračima pokazao da će pod njegovom palicom Inter biti Une équipe, une familie” — jedna momčad, jedna obitelj. U Interu će stvoriti momčad kojoj je bilo najvažnije ne primiti gol.

Catenaccio je doveo do savršenstva, Inter je dobio predznak " Grande".

Prva titula je osvojena s 20 primljenih golova, druga s 29, treća s 28. To je bila strašno dobra momčad, u kojoj su glavne poluge bili Picchi na liberu, Facchetti na boku, Jair i Corso na krilima, dok je dirigent orkestra bio Suarez.

"Da, imao sam Picchija kao čistača, ali imao sam i Facchettija, prvog beka koji je postigao toliko golova koliko i napadači", pojašnjavao je Herrera.

Inter je dvije godine zaredom bio nedodirljiv u Europi. U Beču su nadigrali Real Madrid 3:1, sljedeće godina na svom terenu Benficu. Tu bili i okršaji s Independienteom, ukupno pet u dvije godine. Ni Argentinci nisu imali šanse.

I to nije bilo sve. Kakav je trener bio govori i podatak da je otišao do predsjednika kluba Angela Morattija tražeći da financijski pomogne osnivanje navijačkih skupina Intera. Navijači su putovali na gostovanja, a veliku ulogu su igrali kroz nastupe Intera u Kupu prvaka.

Igračima nije bilo lako ali je bio veliki trener

I bez obzira na sve ostvareno, stalno se kada je u pitanju Inter provlačila teza kako igraju dosadno, kako su previše defenzivni. A stvari su otišle u jednom trenutku toliko daleko se govorilo kako je igrači već bilo poprilično dosadilo igrati pod Herrerom.

Nervoza i napetost koju je stvarao prije utakmica bili bi nepodnošljivi čak i za najjače igrače, pa je navodno Picchi tražio od golmana Sartija da pusti gol, jer jednostavno igrači nisu više mogli izdržati. Radilo se o utakmici finala Kupa prvaka protiv Celtica.

Iz Intera je otišao u Rim, Romu, s kojom je osvojio Kup i bio u tom trenutku najplaćeniji trener na svijetu, s oko 15 tisuća funti mjesečno. I tamo se proslavio izjavom kako je prije njega "Roma bila posljednji put prvaka 1942. godine, kada je vlasti bio Mussolini. I nije u njegovoj karijeri bilo samo izjava. Bilo je krajnje čudnih poteza.

Jednom od svojih igrača nije želio reći kako mu je otac preminuo, samo da bi isti mogao igrati u jednoj od utakmica.

Giulano Taccola je imao šum na srcu, ali tu informaciju od liječnika, Herrera je zadržao za sebe. U sljedećem Taccola je igrao samo 45 minuta, a nakon što ga je Herrera dvije sedmice kasnije natjerao da trenira, srušio se u svlačionici i umro. Takav je bio Herrera.

"On je bio godinama ispred svih. Učio nas je da treniramo svoj mozak, prije nego što treniramo noge. Kad je došao u Italiju, nitko zapravo nije znao imena trenera on je preokrenuo te stvari, govorio je puno godina poslije Sandro Mazzola. Herrera je bio prvi trener koji je bio veća zvijezda nego svoji igrači. Čudan, ovakav ili onakav, ali je bez sumnje ostavio dubok trag. Trener koji nije izmislio, ali je famozni Catenaccio doveo do savršenstva.