Jedan od najvažnijih trenutaka kada je u pitanju povijest nogometa na prostoru bivše države dogodio se travnja 1919. godine. U doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, nogomet je postajao sve važniji, privlačio je sve veću pozornost, kao uostalom i sport uopće. To najbolje potvrđuje činjenica o velikom broju formiranih klubova u tom razdoblju, ali i sportskih društava.

Zagreb je igrao važnu ulogu, utakmice su se igrale, prije, poslije i za vrijeme „ Prvog rata“, bilo je dosta klubova koji su bili prvo okupljeni u Hrvatskom športskom savezu od SAŠK-a, Građanskog, Šparte, Ilirije, Slavije ili Slavena. Zato su i predstavnici klubova koji će pojaviti 13. travnja u kavani „ Medulić“ očekivali da će se prvo formirati Hrvatski nogometni savez, a ne Jugoslovenski, jer ipak tu je bilo 16 izaslanika iz osam zagrebačkih klubova, po dva iz svakog.  Ono što je zanimljivo, to se nije dogodilo a Zvone Mornar je jednom prilikom napisao „Netko je očito intervenirao da se najprije osnuje JNS, a onda HNS, iz tzv. ‘patriotskih razloga’…“ 

Nakon govora doktora Aleksandra Vragovića te čitanja pravila izabrano je rukovodstvo saveza. Za prvog čovjeka je izabran Hinko Würth čovjek koji je bio svestrani sportaš. Bavio se mačevanjem, klizanjem, skijanjem, biciklizmom, sanjkanjem, tenisom i nogometom. Bio je vratar na prvoj nogometnoj utakmici u Zagrebu odigranoj 1906.

Jedan je od inicijatora osnivanja Hrvatskoga športskog saveza (HŠS) 1909. S Milovanom Zoričićem 30. ožujka 1911. bio je imenovan, na prvoj redovitoj glavnoj skupštini Hrvatskoga športskog saveza, za prvoga nogometnog suca. Generalni sekretar je bio Fran Šuklje, njegov zamjenik Mate Lipovščak, Ante Jakovac je bio prvi potpredsjednik. Prof. Franjo Bučar predviđen je za državnog predstavnika u FIFA-i, a za izbornika reprezentacije imenovan je Veljko Ugrinić.

Pobjednici podsaveza

Tek na drugoj skupštini, koja je održana 15. veljaće 1920. godine, u izvršne organe Saveza birani su predstavnici svih pet podsaveza: Beogradskog, Zagrebačkog, Ljubljanskog, Sarajevskog i Splitskog. Kako je prolazilo vrijeme tako je i rastao broj klubova koji će pridružiti. Već sljedeće godine reprezentacija Jugoslavije je nastupila na Olimpijadi u Antwerpenu. Iste godine se na redovnoj skupštini pričalo o sustavu odigravanja utakmica te je na kraju odlučeno da se klubovi podjele u pet podsaveza, Zagreb, Beograd, Split, Ljubljana, Sarajevo. Prvaci podsaveza su se trebali boriti na jesen za naslov prvaka Kraljevine.

Ipak, stvari se nisu razvijale kako je planirano, jer prvenstva u podsavezima nisu bila odigrana ili su kasnila. Tako je tek 1923. godine službeno pao dogovor kako će se prvenstvo igrati. Pobjednici podsaveza su kroz Kup sustav odlučili prvaka. I opet je bilo problema, jer je u Zagrebačkom podsavezu prvenstvo počelo kasnije, dok je tek sam krovni odlučio tko će biti prvak u Subotičkom podsavezu. U odabranom društvu najboljih šest klubova su se našli Jugoslavija (Beograd), Građanski (Zagreb), SAŠK (Sarajevo), Ilirija (Ljubljana), Hajduk (Split), Bačka (Subotica).

Građanski je bio najbolji u tom trenutku

Već tada je recimo Građanski s klupe vodio engleski stručnjak Arthur Gaskell, dok je na klupi SAŠK-a bio Austrijanac Ferdinand Goetz koji je bio i igrač. U prvim utakmica eliminacije, Jugoslavija je slavila protiv Bačke 2:1, Hajduk je protiv SAŠK-a imao 3:1, ali je na kraju poražen 4:3, dok se favorizirani Građanski namučio kontra Ilirije do konačnih 2:1. Građanski je u tom trenutku definitivno bio izuzetno kvalitetna momčad jer je na turneji po Španjolskoj sredio slavnu Barcelonu. U polufinalu je odigrana samo jedna utakmica, SAŠK je opet istim rezultatom eliminirao Jugoslaviju. U to vrijeme, dres SAŠK-a su nosili Dvoržak, Dizdarević, Sulejmanpašić, Štebl, Gavrilović, Plaček, Jakupec, Felver, Beck, Montl i gore pomenuti Goetz. Građanski je voljom ždrijeba bio slobodan, pa je njihov protivnik u finalu bio SAŠK.  Finalna utakmica se igrala 30. rujna na igralištu Concordije. U izvještaju s utakmice između ostalog je stajalo kako su tribine bile popunjene a novinskim izvještajima je pisalo.

U prvom poluvremenu su Sarajlije visokom borbenošću, po kojoj su poznate, suprotstavile se tehnici i kombinatorici Građanskog. I, u tome su potpuno uspjeli. Pa je, SAŠK, unatoč što je u poluvremenu ostao pobijeđen, ipak imao više od igre. No, nije čudo da je momčad SAŠK-a igrajući tako u drugom dijelu ovakve teške utakmice osjećala na sebi, posebice obrana, veliki umor i dopuštala svom protivniku razvoj igre.

A, kad su Građani postali opasniji, borbeni je duh SAŠK-a opet ovladao igračima, pa se mogao ne samo uspješno Građanskom oduprijeti već u posljednjim časovima redovite igre i izjednačiti rezultat. Navala je igrala slabo, rastrgano i bez uobičajenih prodora, pa s njezinom igrom ne bismo mogli biti zadovoljni. Sigurno bi bio postignut bolji rezultat da su igrači češće pucali, a ne pimplali i pretjerano kombinirali. Tako, Mantler, jedan od glavnih pucača nije niti jedan udarac odapeo na goal, ili bar jedan pogibeljan. Pejnović je bio vrlo slab, a uz to, nepotrebno vrlo surov. U Građanskom su zadovoljili Viki Gotz i Rupec, dok je Vragović bio slabiji.

Obrana je radila nesigurno, pogotovo Šifer u prvoj polovici igre, pa su se stvarale opasne situacije pred vlastitim goalom. Da na golu nije bio izvrsni i odlučni Vrđuka mogao je rezultat i drugačije izgledati.

Na kraju je rezultat bio 1:1, pa su se igrali produžeci 2x15 minuta, ali su isti prekinuti zbog mraka. Dan kasnije, u ponedjeljak prema pravilima momčadi su pobjednika potražile u preostalih 18 minuta ali ga nisu pronašle. To je značilo samo jedno.

Na kraju prva titula u Zagrebu

Istog dana u poslijepodnevnim satima igrala se nova utakmica. Gaskell na klupi Građanskog je napravio određene izmjene, prije svega u navali, Perška je bio centralni napadač Pavleković lijevo krilo. Građanski je izgledao puno bolje nego u prvoj utakmici, gosti su imali sve manje snage što je na kraju rezultiralo trijumfom zagrebačke momčadi koja je već na poluvremenu vodila 3:1. Na kraju je završilo 4:2. Za Građanski su zabili Mantler dva, Perška i Viki Gotz, a za SAŠK-a oba gola, Felver. Zanimljivo, jedan od braće Goetz, Viki je igrao za Građanski, dok je dres SAŠK-a nosio Ferdinand odnosno Ferry kako su ga zvali.

Još tamo 1978. godine u intervjuu, igrač Građanskog Rudolf Rupec se prisjetio finalnih obračuna protiv SAŠK-a.

- Znam da je ta prva utakmica završila neodlučeno. Odmah sutradan igrali smo drugu. Ovu drugu smo dobili, 4:2. Ali smo u posljednjim minutama prve utakmice mogli lako izgubiti. Najopasniji igrač Sarajlija, Ferry Gotz (brat mu je Viki igrao u našem sastavu), izbio je sam pred našeg vratara Vrđuku, ali je Đuka čudesno obranio! I tako nas spasio. Na utakmici je bilo 6.000 gledatelja, što je s obzirom na to da je tada Zagreb imao oko 150.000 stanovnika - dobar broj. Osvajanje prvog naslova slavilo se cijelu noć. Od kluba nismo dobili nikakve 'premije', ali su nas darivale mecene, raznoraznim poklonima...

U naredne tri sezone prvake Kraljevine smo dobivali kroz isti sustav natjecanja, a dominirale su dvije momčadi. Građanski i Jugoslavija. Jugoslavija iz Beograda je uzela naslove 1924 i 1925. godine, dok je Građanski ponovo došao na tron 1926.