Filipovićev Dakar prije 32 godine

Dva teška pada su ga natjerala da motocikle zaboravi. To je bilo tamo negdje početkom sedamdesetih. Odlučio se za četiri kotača, na početku je to bio kultni Fićo. Ipak iskustvo je skupljao "šlepajući" se uz starije, kojima je glumio neke mehaničare. Tu je skupljao neko potrebno iskustvo. S Fiće je prešao na Stojadina i na utrkama po Hrvatskoj se pokušao probiti među najbolje kako bio uopće dobio mogućnost nastupa na prvenstvu tadašnje Jugoslavije. Prve prave utrke za prvenstvo Jugoslavije je Tihomir Filipović počeo voziti 1977. godine. Osmog svibnja 1977. godine, odradio je zvanično prvu utrku, kružnu u Zagrebu.

Vozio brdo, reli, kružne utrke

Vozio je Filipović kružne utrke, brdske, relije. Posebno u drugoj polovini osamdesetih. Utrkivao se na Jarami, Monzi, Le Castelletu.Od BMW-a preko Audija 80 Quattro, do Lancije Delta Integrale s kojom je bio prepoznatljiv, s kojom je dobio priliku da se nastupi i na jednom od najvećih relija, onom u Monte Carlu.

Kada su u pitanju domaće staze, utrke, Filipović je ostvario osam pobjeda, prva je bila na Reliju Prijateljstva 1988. godine, posljednja na već prepoznatljivom INA Delta Reliju 1991. Jedanaest puta je startao unutar Europskog prvenstva, tri puta u društvu najboljih, WRC-u. A onda je pojavila mogućnost na Tihomir Filipović nastupi na velikom reliju, tada još uvijek onom originalnom Paris - Dakar 1990. godine u sklopu prve jugoslovenske momčadi koja se nekako počela stvarati tih godina.

"To je u to vrijeme bio nešto posebno, rekao bih vrh, kada je u pitanju auto moto sport. U jednu ruku to je jeste reli, u drugu ruku je to jednostavno preživljavanje. To je jedno veliko iskustvo, ne samo po pitanju utrkivanja, nego života uopće jer tamo prođete sve i svašta. Znam kada sam se vratio morao sam držati usta zatvorenim, da ne bih nekome odgovorio ili rekao nešto ružno, ako bi se recimo ta osoba požalila da je žedna. Poslije Dakara za mene više nisu postojale stvari koje ne mogu uraditi ili bez kojih ne mogu ono što se kaže živjeti. Ti tamo recimo u to vrijeme si mogao biti dva dana bez vode, bez hrane, ostati usred pustinje, danas je ipak sve malo to drugačije.

Bez dana priprema u pustinju

"Ja sam tamo završio bez ijednog dana priprema, sve je bilo totalna nepoznanica. Imali smo taj Land Rover koji je bio tek toliko preuređen, to je ustvari dvije godine ranije bio servisni automobil na Dakaru, prisjetio se jednom prilikom Filipović.

To je naravno bio veliki, ogromni izazov, suvozač je bio Poljak Andrzej Koper. Te godine ili tih godina ako hoćete, najveće face relija bili su Vatanen, Shinozuka. Arnoux, Tambay, Ickx, pojavio se i pjevač Gérard Lenorman. Tihomir i Andrzej su još u Francuskoj imali velikih problema, koji su se kasnije nastavili u pustinji. Koper je čak razmišljao o odustajanju u Francuskoj.

"Nekako sam ga nagovorio da dođemo u Libiju, onda je on opet rekao da napušta reli, odustaje, a onda sam mu je rekao " Slušaj, ja ne mogu sam do kraja, moram imati suvozača. Ja ću tebe udariti, zgaziti s Roverom i onda te jednostavno svezati za sjedište". I nastavili smo. Land Rover se stalno kvario, nema koji dio nismo morali popravljati, krpati, a nismo bili dio neke tvorničke momčadi" govorio je Filipović.

Izdržali do kraja

U ukupnom poretku Filipović i Koper su na kraju završili na 77.mjestu, ali su od tih netvorničkih momčadi bili vrlo visoko 17.
"Znam da me mnogi pamte upravo po nastupu Paris - Dakar 1990. godine, odnosno Paris - Tripoli - Dakar i 77. mjestu. Iako mi je to najgora pozicija koju sam osvojio, naravno da je jedna od najdražih. Ali i obilježena naporima koji se mogu svrstati na samu granicu ljudske ne samo sportske izdržljivosti. U 24 dana spavao sam samo 24 sata, a moj suvozač, Poljak Andrzej Koper, izgubio je za to vrijeme čak 16 kilograma". Međutim mi smo došli do cilja i to je ono najvažnije. Prvih dana su nekako sekunde bitne, ali onda nisu sekunde, ni minute, ni sati, već je najvažnije doći na cilj. Znam da je u našoj momčadi bilo još jedanaest vozila i samo smo mi i još jedna postavi došli do cilj, s tim da smo ih mi šlepali," dodao je Tihomir.

Nakon Dakara, Filipović je još dvije godine bio aktivan, priču je priveo kraju 1991. godine, nakon 14 provedenih u svijetu automobilizma. Tek je kasnije, 1994. godine, vozeći Alfu Romeo 155 odradio jednu kružnu utrku na Grobniku i to je bilo to. Jednostavno nije bilo vrijeme utrkivanja, teško je bilo pronaći sponzore, a Tihomir nije želio osvajati neka deseta, petnaesta mjesta u poretku. Povukao se iako i danas voli malo proći nekom stazom. Njegov nastup na Dakaru je otvorio vrata kasnijim vozača što automobila, što motora koji će se pojaviti na ovom reliju s prostora bivše Jugoslavije.

.