''Jednom projektu treba neko vrijeme kako bi se dovršio i željeli smo dati kontinuitet radu izvršenom u protekle tri godine. Zanima me put koji vodi do pobjede, a ona će doći nakon dobrog posla. S Robertom na kormilu imamo poštovanje i harmoniju, a ciljevi su jasni'', izjavio je Gabriele Gravina, prvi čovjek talijanskog nogometa nakon što je Roberto Mancini produžio ugovor s reprezentacijom do lipnja 2026. godine.

Ni Gravina, ni navijači nisu dugo čekali na potvrdu. Dva mjeseca kasnije, Italija je na tronu, drugi put u svojoj povijesti je prvak Europe. U samo tri godine ova reprezentacija je doživjela nevjerojatno transformaciju. Od najveće blamaže i neodlaska na Rusiju, do dolaska na tron na Wembleyu.

Zahvaljujući velikim dijelom upravo Roberto Manciniju koji je puno toga promijenio, ne samo u igri u Italije, već i u svom pristupu. Jednostavno je prestao biti tvrdoglav, ponekad i bahat kao što je znao vodeći neke od najvećih europskih klubova.  Nije više Bambino, s godina je postao Mancio.

U klubu sjajan u repki ni blizu

Mancinija pamtim kao desetku Sampdorije, s kraja osamdesetih i početka devedesetih. U vrijeme kada su vrhunske desetke igrale u Italiji. Skoro da je svaka momčad imala jednu. A Sampdorija velikog trenerskog maga Vujadina Boškova u to vrijeme je bila jedan od najboljih klubova Serije A. Često i na tv ekranima, jer je igrala dva finala Kupa Kupova, bila prvaka Italije, stigla do finala Kupa prvaka.

Mancini i Vialli, svi smo znali za taj sjajni dvojac. A dres Sampdorije je nosio petnaest godina. Punih. To je strašno veliki period, danas u profesionalnom nogometu nezamisliv.

Bambino, kako su ga zvali, u Genovu je stigao iz Bologne za koju je debitirao sa 16 godina. Trebao je biti tek jedan od klinaca da popuni roster, ali je na kraju postao standardan jer je odigrao svih trideset utakmica.

Nakon dvije sezone u Bologni stigao je transfer. U to vrijeme za igrača njegovih godina nevjerojatan. Visina transfera za tako mladog igrača je  bila skoro dva i pol milijuna tadašnjih njemačkih maraka, s tim da su neki igrači Sampdorije morali mijenjati svoj dres onim Bologne.

Kako je igrao u to vrijeme, nije ni čudno što se kao vrlo mlad našao na spisku Enza Bearzota. Ali kako to obično ide s onim mladost - ludost.

Reprezentacija je bila na turneji po Americi, stari frajeri Tardelli, Gentile, su odlučili malo otići u provod, pa su sobom poveli i "klinca", Roberta. Malo su svratili u jedan lokal, malo u drugi, malo i do kultnog Studia 54. Kada su negdje u kasnim večernjim ili bolje rečeno ranim jutarnjim satima pojavili u hotelu, doček je bio spreman.

Bearzot je pokazao vrata malom Robertu. I tu su ustvari počeli problemi Mancinija s reprezentacijom. Nikako nije mogao na zelenu granu. Jednostavno se stalno nešto kačio s izbornicima, kasnije medijima, novinarima. Nije išao u Meksiko, jer se nije želio ispričati, iako je bilo jasno da je u krivu za ono što je uradio u Americi. Sve što je uradio bilo je ustvari polufinale Eura 1988. godine.

Kasnije će desetku u repki zadužiti veliki Roberto Baggio i tu je kraj priče. Barem reprezentativne. U klubu neprikosnoven, u reprezentaciji pomalo nevažan.

Od ničega pravio puno

Još kao igrač  diplomirao je na trenerskoj akademiji, a priliku da vodi jedan klub dobio nakon što je Terim popio otkaz na klupi Fiorentine. U ovom klubu su tražili neko novo lice i odlučili su se trenera koji u tom trenutku čak i nije imao potrebnu licencu. Fiorentina se tada raspadala, otišli su Rui Costa i Francesco Toldo, ali je Roberto kao trener u Firenzu donio trofej, onaj Kupa. Ništa bolja situacija nije bila niti u Laziju kada je tamo došao ovaj put kao trener 2002. godine.

Klub je plesao po rubu, bez love, bez velikih igrača, prodao je Hernána Crespa i Alessandra Nestu, ali je Bambino dovukao do četvrtog mjesta i polufinala Lige prvaka. I s Lazijom je osvojio Kup naravno. Kada je došao u Inter priča je bila daleko drugačija, a Mancini je napokon postao prvak, ne jednom već tri puta. Prije nego što će napustiti Italiju i krenuti u Englesku. U skupi i vrlo ambiciozni Manchester City. I dalje je bio onaj tvrdoglavi Roberto koji nije popuštao, držao se nekog svog stila nogometa, izbora igrača. I nije napravio ono što se od njega tražilo, iako je bio prvak, ali tri trofeja za četiri godine bila su premalo.

Na kraju se pokazalo kako je posljednji trofej na klupskom planu osvojio u Turskoj. Opet  Kup koji je zamislite kao trener osvajao šest puta. Nekako mu taj Kup jednostavno leži. I onda kada je Italija udarila u zid, kada je ostala bez Svjetskog prvenstva, Mancini je stigao kao spasitelj. Kao dio projekta povratka Azzurra na vrh.

Neki drugi, potpuno drugačiji Mancini koji je odlučio ponuditi nešto novo. Poput Vujadina Boškova. Od kojeg je kroz godine rada Roberto naučio da je atmosfera na treninzima, u svlačionici najvažnija. Da na treninzima igrači mogu dati puno više kada postoji potrebna kemija, kada su igrači opušteni, raspoloženi.

Promijenio se na vrijeme

Vidjelo se to na ovoj Italiji posebno na ovom turniru. Zato i jeste složio momčad bez velikih zvijezda, zato i nema problema s egom igrača, niti onih nezadovoljnih. Uz to povezao je malo iskustva i mladosti i promijenio taktiku. I sam Mancini je postao svjestan da neće ići ako bude glavom probao probiti zid, pa je počeo mijenjati. Od Italije praviti reprezentaciju koja igra kao što nikada nije prije. Koja hoće zabiti gol više, puno više nego primiti gol manje.

Iako u dijelovima utakmica protiv Španjolske, Engleske, pa i Austrije ako hoćete, to nije izgledalo tako. U relativno kratkom periodu, kroz kvalifikacije i Ligu nacija, Mancini je stvorio selekciju koja može igrati napadački. Čije je sustav temeljen na pozicijskoj igri i posjedu lopte.

''Preplavile su me emocije, koje vas obuzmu kada napravite nešto ovako. Nisam mogao izdržati kada sam vidio kako ti momci slave s navijačima. Shvatio sam što smo napravili, zahvaljujući napornom radu, u posljednje tri godine i posebno posljednjih 50 dana. Momci su bili fantastični. Nemam što dodati. Znali smo da će biti teško, rano smo primili gol i mučili smo se na početku, ali smo u nastavku utakmice dominirali. U penal seriji vam je potrebno i malo sreće… Pomalo mi je žao Engleske, jer su i oni odigrali odličan turnir'', rekao je na kraju Mancini.

Mancini kojeg je kamera uhvatila u zagrljaju Gianluce Viallija. Koji je prošle godine dobio svoju najtežu utakmicu. U kojoj je pobijedio karcinom pankreasa. I sada godinu dana poslije, dočekao je Italiju na tronu. Niti jedan niti drugi to nisu kao igrači, ali jesu danas nakon svih ovih godina. Jedan kao trener, drugi kao dio staffa. Za obojicu kao konačna nagrada.