Mađarska revolucija i krv u bazenu

Studenti i radnici izašli su 23. listopada 1956. na ulice Budimpešte, mahali su nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani komunistički simboli, kolone su slijevale prema zgradi parlamenta. Studenti su čak uspjeli zauzeti radio pokušavajući iznijeti svoje stavove. Njihovi stavovi nisu otišli u eter, oni su završili iza rešetaka. Stvari su se počele komplicirati. Kada su ispred parlamenta ispaljeni prvi hici, znate kako to ide, povratka više nije bilo. Jedan od studenata je poginuo, nakon čega su njegovo tijelo umotali u mađarsku zastavu i nosili kroz mnoštvo. To je bio početak revolucije.

Uskoro su sovjetski tenkovi bili na ulicama. 4. studenog sovjetske vojne snage izašle su iz svojih vojarni koje su se nalazile diljem Mađarske i krenule prema Budimpešti i ostalim manjim gradovima u zemlji. Borba pušaka i tenkova je naravno bila neravnopravna. Mađarski otpor trajao je do 10. studenog. Preko 2.500 Mađara i oko 700 sovjetskih vojnika ubijeno je u sukobima, a oko 200.000 Mađara otišlo je u izbjeglištvo.

Vaterpolisti u izolaciji

Mađarski vaterpolisti su se baš u to vrijeme pripremali za nastup na Olimpijskim igrama. Kao najbolja selekcija u tom trenutku na svijetu, kao branitelji naslova. Momčad je bila na visinskim pripremama kako se to nekada govorilo i baš su s jedne od planina gledali prema Budimpešti, prema gradu koji je bio u oblaku dima, gradu u kojem su leševi na ulicama bili svakodnevna pojava. Ustvari oni su bili u izolaciji, nisu znali što se događa s njihovim najbližima. Ervin Zador je u jednom trenutku odlučio otići do svoje kuće, nije izdržao.

"Bio sam uplašen, jednostavno potpuno uplašena Bio sam  prestravljen, ali sam samo nastavio hodati. Ubrzo sam stigao kući, ušao sam tamo, a majka se okrenula i udarila me. Sjećam se da je rekla: "Jesi glup, što radiš ovdje. Riskiraš svoj život". Ervin se vratio u kamp, iz kojeg su vaterpolisti na vrijeme izbjegli prema Čehoslovačkoj kako bi nastavili put prema Melbourneu. Gdje su branili zlato.

Mađarska je bila najbolja

Vaterpolo je glavni sport u istočnoj Europi, a Mađari su dugo bili dominantna sila, od kojih su mnogi učili, pa i samo Sovjeti. Igrali su kontrolne utakmice koje se teško mogu nazvati prijateljskim posebno u tom periodu. Bilo je tučnjava u bazenu, izvan bazena, u svlačionicama. Na jednom turniru u Mađarskoj prije Olimpijskih igara navijači su okrenuli leđa kada je ruski tim predstavljen i pljeskali rukama satima kako bi spriječiti sviranje sovjetske himne. Po dolasku u Australiju, u olimpijsko selo, mađarskim vaterpolistima je bila glavna preokupacija doći do informacija iz zemlje. Uspjeli su zamijeniti zastave, staviti onu bez grba revolucionarnu na jarbol.
Ervin Zador je kao jedini koji zna engleski kupio neke lokalne novine kako bi igračima pročitao ili prepričao što se događa u njihovoj zemlji.

Počeli razmišljati o azilu

Bili su najvidljiviji sportisti iz zemlje koja je sada bila u centru svjetskih dešavanja. Zapadne zemlje ponudile su igračima azil ako ne žele da se vrate. Zador je svojim suigračima poručio da se neće vraćati u Mađarsku. On nije bio jedini. Pitanje hoće li se vratiti ili ne podijelilo je mađarski tim još i prije početka turnira.

Bez obzira na sve probleme, Mađari su jednostavno bili najbolji u tom trenutku, sjajno fizički pripremljeni. Radili se po nekim svojim metodama i teško im je bilo tko mogao parirati.

"Bukvalno smo hodali po vodi, takav smo osjećaj imali" pričao je Ervin Zador koji je u to vrijeme bio praktički klinac, jedan od mlađih igrača priključenih reprezentaciji. Nije imao nikakvog iskustva, ali se odlično uklopio u reprezentaciju.

"U tom vremenskom periodu oni su bili naši idoli, jednostavno su bili najbolja reprezentacija na svijetu", pričali su Sovjeti tada. Na turniru su Mađari prvo dobili Veliku Britaniju, pa Sjedinjene Američke Države, prije nego što je formirana finalna skupina. Tu su dodali još dva sigurna trijumfa protiv Italije i Njemačke. Došao je na red meč protiv Sovjetskog Saveza, 6 prosinca.

Finale prije finala 

Prije vaterpolskih utakmica, kapetani dviju momčadi obično se sastaju na bazenu sa sucem i rukuju se. Ovaj put nije bilo pružanja ruka, Mađari su odbili. Na tribinama je bilo skoro 5.000 gledalaca, pretežno mađarskih iseljenika koji su davali žestoku potporu svojim igračima, istovremeno vrijeđajući Sovjete.

"Uvijek smo imali dodatni poticaj kada smo igrali sa Sovjetima, ali atmosfera u Melbourneu bila je druga dimenzija. Utakmica nam je puno značila. Morali smo osvojiti zlatnu medalju. Igrali smo za sebe, za svoje obitelji kod kuće, za našu zemlju", govorio je Zador.
E sada možete zamisliti kakvu su utakmicu igrali u tom trenutku Mađari i Sovjeti. U sportu koji je onako sam od sebe, težak, nekima i pretjerano prljav, grub.

" Vaterpolo je takav sport, grub, nekada i pregrub, nije sigurno ping pong. Jesu li Sovjeti u toj utakmici bili pregrubi? Ne, igrali su kao i u ostalim susretima, pojasnio je jednom prilikom Miklos Martin. Međutim, Mađari su bili previše "napaljeni".

Krv u bazenu

Nastojali su pobijediti, ali i koliko je to moguće više isprovocirati
svoje protivnike, posebno oni igrači koji su znali ruski. Naravno u bazenu je bilo svega, udaranja, iznad ili pod vodom svejedno je. Suci su imali pune ruke posla, utakmica je stalno bila na rubu, a onda je došao trenutka koji je obilježio povijest.

"Nije bilo problema dok nisam napravio veliku grešku. Podigao sam glavu da vidim zašto je sudac svirao. Nije trebalo da skidam pogled sa Prokopova. Sljedeće što sam vidio je njegov cijeli trup iznad vode i kako se sprema udariti me šakom. On me je pogodio. Prebrojao sam sve zvijezde. I osjetio u jednom trenutku toplotu krvi koja se slijeva s mog lica u bazen, tada je nastao kaos" pričao je Zador.

Publika je krenula prema Sovjetima da se obračuna, policija je imala pune ruke posla, utakmica je završena prije vremena, igrači su završili u svlačionicama. Mađarska je vodila 4:0. Valentin Prokopov je udario Zadora, a taj trenutak odnosno ta utakmica je ostala za sva vremena opisana kao " Krv u vodi" po kojoj su snimani dokumentarci, čak i filmovi.

Mađari su u posljednjoj utakmici turnira savladali Jugoslaviju 2:1 i obranili naslov prvaka, ali Zador nije igrao.

"Znao sam da neću igrati tu posljednju utakmicu, to su bili najgori sati u mom životu. Htio sam da zaplačem, ali nisam mogao. Nakon pet godina treninga, išao sam prema svom cilju kojeg sam uspio ispuniti. Ali našao sam se u nekoj čudnoj situaciji, nisam mogao igrati posljednju utakmicu, a na postolju sam bio u civilu. Bilo je veoma emotivno."

Većina se nije vratila u Mađarsku

Zador se nakon Olimpijade nije vratio kući u Mađarsku, našao se u grupi od 46 sportista, koji je riješio da se ne vraća u Mađarsku. Iz Australije je otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je dugo godina radio kao spasilac za šest dolara na sat. Kasnije je otvorio restoran i hotel, pa će se proslaviti kao jedan od trenera legendarnog Marka Spitza dok se ovaj još bavio vaterpolom.

"Nikada nisam požalio što sam otišao za Ameriku", znao je reći.

Što je bilo s Prokopovim? Da li je Prokopov bio loš momak? Ili je samo radio svoj posao? Bio je sportista, a ne političar ili vojnik.

Decenijama nakon meča, njegovo naslijeđe ostaje netaknuto kao čovjeka koji je udario Ervina Zadora. Kad bolje razmislite, apsurdno je da je ovaj udarac zadat u bazenu tijekom utakmice postao dio priče o brutalnoj kontrarevoluciji. Ali opet, to je dio priče. Priče u kojoj su Sovjeti također nastojali samo pobijediti, priče u kojoj su vjerovali kako je njihova vojska radila pravu stvar. Oslobodila Mađarsku. Ali u sukobima i ratovima svi žive i vjeruju da je baš njihova strana ona "najbolja", ona pravedna. Ni Sovjeti nisu bili iznimka.

Puno godina kasnije, utakmica "Blood in the Water" od tada je bila tema nekoliko dokumentarnih filmova i filmova. Jedan od njih, pod nazivom "Freedom's Fury", koproducirao je slavni Tarantino.