Kralj tunela

Legenda kaže da je on bio neokrunjeni " Kralj tunela". Jedan od onih umjetnika za čije se noge ili kopačke kako već hoćete lopta jednostavno lijepila. Neumoran, nevjerojatnog temperamenta. Igrač koji je pod svaku cijenu želio nadmudriti protivnika, ali jednako tako opaliti šamar svom suigraču ako lopta nije došla u pravom trenutku na pravo mjestu.

Oni koji su ga gledali pedesetih godina u dresu Rivera ili kasnije u onom Juventusa reći da je to bio Maradona prije Maradone ili modernije, Messi prije Messija.

Kažu da je jedno vrijeme imao prosjek od 12,5 tunela po utakmici, radi kojih je jedino, kako je jednom rekao, i igrao nogomet.

Jednako tako je znao ono što se kaže eksplodirati u sekundi. Udariti protivničkog igrača, trenera, suca, svejedno je. Bilo je samo pitanje trenutka. Kada i zašto?

- Samo mi još jednom provuci loptu kroz noge, ja ću tvoje slomiti, zaprijetio je u jednom trenutku libero Catanije u to vrijeme Elio Grani.

- Da vidimo tko će kome slomiti nogu, odgovorio je Sivori. Šest, sedam minuta nakon ovog " razgovora" Grani je napustio igru zbog ozljede s dijagnozom slomljene noge. Na provokacije Enriquea Péreza Díaza, poznatijeg kao Pachíni, odgovorio slomivši nos igraču Real Madrida. Jednostavno je takav bio. Nije bilo kočnice. Sivori je bio tip igrača koju su obožavali argentinski navijači, jer je obilato posjedovao karakteristike koje se nalaze kod svih njihovih najvećih igrača. Jer Sivori je uspio spojiti sjajne igračke sposobnosti s ogromnom dozom odvažnosti.

Sa 17 u River Plate

Počeo je tamo gdje se rodio. U predgrađu Buenos Airesa, gradu San Nicolas naslonjenom na rijeku Paranu. Dres Teatro Municipala zamijenit će onim velikim, slavnim, River Platea zahvaljujući Renatu Cesariniju. Imao je samo 17 godina. Uskoro će koju godinu kasnije postati dio ubitačne momčadi koja je uzela tri titule prvaka Argentine zaredom.

Kažnjenička ekspedicija Rivera u kojoj su bili Santiago Vernazza, Walter Gómez, Ángel Labruna, Félix Loustau i on, Omar Sivori. Četvrtog travnja 1954. je debitirao za River i već od tog trenutka je kupio navijače. Guillermo Stábile je uskoro poslao poziv za reprezentaciju. Onu koja će osvojiti Copu 1957. godine prevođena fenomenalnom trojkom.

Humberto Maschio, Antonio Angelillo, Omar Sívori, "Anđeli prljavog lica" kako su ih zvali. Bili su tu i Omar Corbatta i Osvaldo Cruz, koji su pomogli da to bude strašno efikasna selekcija (25 golova u 6 utakmica), ali i defenzivno dobro izbalansirana momčad sa snažnom obranom koju drže Pedro Dellacho i Néstor Rossi kao dvojica najznačajnijih igrača koji su pomogli momčadi da Argentina završi natjecanje s najmanje golova, samo šest.

Najbolje godine u Juventusu

Već tada su se Argentinci bili navikli na Sivorijeve tunele za koje je često znao reći kako " nisu samo efektni nego i funkcionalni, zato što jednim potezom možeš odbaciti cijelu obranu i ostati sam s golmanom na čistini". Nakon Cope, "Anđeli" su završili u Italiji. Sivori je otišao u torinski Juventus, Maschio u Atalantu, Angelillo u milanski Inter, za Sivorija je recimo Juventus iskrcao 500.000 dolara. I odmah Sivori postaje glavni i najpopularniji igrač. Čudo u Torinu.

S tim da je Juventus prije početka te sezone doveo još jednog novog igrača, Johna Charlesa, centarfora Leeds Uniteda, velškog internacionalca, za 65.000 funti. Treći član nove ubojite trojke se zvao Giampiero Boniperti koji se proslavio u Juventusu kao centarfor, također je igrao za reprezentaciju Italije na desnoj strani. Titula prvaka je osvojena poprilično uvjereno ispred Fiorentine koja je kasnila osam bodova. Mattrel, Corradi, Garzena, Emoli, Ferrario, Colombo, Nicole, Boniperti, Charles, Sivori, Stacchini. Tako je izgledala ta sjajna postava Juventusa koja je očarala navijače, ali upravu kluba. Prije svega novajlije, dvojac koji se sjajno dopunjavao, Charles - Sivori.

Osvojena i Zlatna lopta

Nabrijan, bučan, ponekad provokativan bio je Sivori, potpuno suprotan mirnom Velšaninu. Ovaj dvojac je vodio Juventus do nova dva vezana naslova, u dvije godine 1960 i 1961. godine. Posebna priča je ta jedanaesta titula u koju je Sivori kao najbolji strijelac ugradio 27 golova. Utakmicu posljednjeg kola mnogi navijali Juventusa će izdvojiti kao jednu od najvećih u povijesti kluba.

Protivnik je bio Inter s Mazzolom. Zbog navijača na terenu kojih je bilo toliko da jednostavno nisu svi mogli stati na teren, sudac iz Genovee Gambarotta je odlučio prekinuti utakmicu. Pobjeda je prvo pripala Interu, ali se Juve žalio, pa se utakmica ponovo ipak morala odigrati i to po završetku prvenstva.

- Ljudi su bili udaljeni nekoliko metara - sjeća se Aristide Guarneri, tadašnji stoper Intera - ali nije bilo stvarne opasnosti.

Presudu zbog koje smo izgubili dva boda od Juvea, saznali smo u Cataniji, gdje smo na teren izašli s moralom ispod kopački i izgubili 2-0. Osjećali smo se prevarenim. U znak protesta Inter je na ponovljenu utakmicu poslao mladu momčad, koju je Juventus pregazio 9:1. Svoj prvi nastup na Inter je imao Sandro Mazzola, posljednji u dresu Juventusa 33-godišnji Boniperti. Sivori je zabio šest golova, Boniperti je svom maseru na kraju utakmice ostavio kopačke:- Čuvaj ih, Crova, ne trebaju mi više. Danas sam završio s nogometom.

Pogodio loptom bivšeg trenera

Sivori je bio prvi strijelac lige s 27 golova, sljedeće je dodao 26 u 27 utakmica. Proglašen je za najboljeg igrača Europe, dobio je Zlatnu loptu. Tri naslova prvaka, tri Kupa Italije, 215 utakmica i 135 golova.

To je bila njegova ostavština u Juventusu kojeg je napustio kada je na klupu došao Paragvajac Heriberto Herrera. Koji je morao malo da uvede discipline i reda u momčad Juventusa. A to jednostavno nije odgovoralo El Cabezónu kako su ga zvali zbog velike glave i nešto mršavijeg tijela.

Napoli je bio novi dom. Trenutak osvete je stigao na utakmici Napoli - Juventus koja je igrana 6. veljače 1966. godine. Nakon gola Josea Altafinija, Sivori je uzeo loptu i zapucao je svom snagom prema klupi Juventusa. Argentinac nije volio da ga se koleba i tog nedjeljnog popodneva jednostavno se osvetio treneru koji ga je otpustio iz tima svog života, Juventusa. Osvetio se i Argentini i to kao reprezentativac Italije. Jer nakon što je otišao u Juventus, Argentinci su ga zaboravili, a on je onda zaigrao za Italiju.

U Firenzi je "svojoj" reprezentaciji spakovao dva gola u trijumfu Italije 4:1. Ipak, za Italiju nije odigrao više od devet utakmica. Posljednje dvije sezone u Napoliju mučile su ga ozljede, a sve više problema je imao s trenerima, ljudima u klubu. Na kraju je sve kulminiralo tučnjavom na utakmici protiv Juventusa čiji su igrači očito tražili da ga isprovociraju. U znak protesta najavio je da ide iz Italije u Argentinu i zaista je otišao. I završio sa svojom svijetlom, ali neprestano popraćenom "nogometnom karijerom sjajnog igrača koji pravi velike gluposti"

Posljednju utakmicu je odigrao u prosincu 1968. godine. Novca kojeg je zaradio bilo je sve manje, pa se kasnije oprobao na klupi Argentine, ali nije išlo. Nakon što je preminuo 1969. godine, iza Sivorija je ostala gomila sjećanja. Na vrhunskog igrača koji je sa svakom novom utakmicom nudio spektakl. Igrač kojem su se svi morali pokloniti, kako bi se nedjeljom mogao osjećati dovoljno nadahnutim za izvođenje svoje predstave. Nikakva pravila nisu mogla zauzdati narav Argentinca.

Bilo je vrhunskih igrača, ali će mnogi reći kako je on bio u odnosu na sve, veći umjetnik, veća skitnica, veći zabavljač, veći vrag....