Kako su Springboksi na Novom Zelandu skoro izazvali građanski rat
Rivalstvo je jako, rekli bi smo i kontroverzno. Ono između Springboksa (Južne Afrike) i All Blacksa (Novog Zelanda). Rivalstvo koje traje od 1921. godine, rivalstvo koje nadilazi granice sporta. Možete pretpostaviti zbog čega. Politike.
Realno nije moglo bez politike, jer ipak je tu reprezentacija za koju su samo godinama igrali bjelci, reprezentacija koja nije nastupala na velikim takmičenjima zbog apartheida koji je godinama bio prisutan. Svih tih godina bilo kakve utakmice, turneje jednih ili drugih su dočekivane na nož.
Od trenutka kada je turneja All Blacksa po JAR-u 1976. godine doživljena u ostatku "crnog kontinenta" kao novozelandska podrška politici apartheida. Afričke zemlje tražile su da se Novom Zelandu zabrani sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Montrealu te godine, a kad je to odbijeno, 28 država je odlučilo bojkotirati Igre.
Pet godina kasnije su Springboksi odlučili na put, turneju po Novom Zelandu. Gdje će igrati protiv klubova i reprezentacije. Svjedoci te turneje i svega onoga što je pratilo reprezentaciju Južne Afrike po dolasku na Novi Zeland, kažu kako ova zemlja nikada nije bila bliža nekoj vrsta građanskog rata.
Neredi trajali 56 dana
Više od 56 dana trajali su neredi po Novom Zelandu, 150.000 ljudi je sudjelovalo na 200 demonstracija u 28 gradova, 1500 osoba se teretilo za različita krivična dijela proizašla iz ovih protesta. Iako nije veliki sport na globalnom nivou, rugby se etablirao ne samo kao sport broj jedan na Novom Zelandu, već i kao vitalna komponenta nacionalnog identiteta ove zemlje.
Situacija se prvi put zakomplicirala kada su All Blacksi krenuli prema Južnoj Africi. Međunarodni ugled Novog Zelanda je narušen. Tadašnji Premijer Robert Muldoon, je tvrdio da slobodna i demokratska zemlja ne može ograničiti prava svojih građana da putuju u inozemstvo. Ponovio je svoje uvjerenje da sport i politika trebaju biti odvojeni.
Iako su godinu poslije, šefovi vlada Commonwealtha odlučili kako će usporiti ili skroz zaustaviti kontakte svojih klubova i reprezentacija, sa sportskim organizacijama, timovima ili pojedincima iz Južne Afrike, Muldoon je ostao pri svome pa je domaća rugby federacija osjetila ohrabrenje i odlučila pozvati Springbokse u goste.
Pristalice turneje su bile odlučne da prva posjeta Springboksa Novom Zelandu od 1965. godine neće biti pokvarena. Pokret protiv turneje bio je jednako odlučan da mu pokaže svoje protivljenje. Tu je važnu ulogu igralo udruženje HART koje je osnovano još 1969. godine. Halt All Racist Tours je imao samo jedan cilj suprotstaviti se sportskim kontaktima sa Južnom Afrikom. Osnovali su ga studenti Sveučilišta u Aucklandu.
Kordinacija glavna odlika
Iako se HART obavezao na nenasilno ometanje turneje, premijer Robert Muldoon osudio je organizaciju jer je "širila laži o Novom Zelandu" u inozemstvu. Ljudi koji su uključeni u pokret protiv turneje opisani su kao oni koji izazivaju nevolje.
Nekoliko drugih organizacija bilo je istaknuti protivnik te turneje, uključujući CARE (Udruženje građana za rasnu jednakost) i NAAC (Nacionalno vijeće za borbu protiv apartheida). Mnoge druge organizacije bile su bazirane lokalno ali je kordinacija između njih bila odlika protestnog pokreta. Stvar se dodatno zakomplicirala na domaćem tlu, Maori su se sve više pridruživali protestima, pa su organizatori istih nastojali podsjetiti na njihov položaj na Novom Zelandu.
Kako su se utakmice dva puta tjedno, tako je i ratno stanje vladalo na Novom Zelandu tih dana, posebno u mjestima gdje su se igrale utakmice. Počelo je 22. srpnja kada su oni "za" i oni "protiv" se međusobno potukli za vrijeme utakmice Poverty Bay - Južna Afrika na stadionu u Gisborneu.
Tri dana poslije utakmica u Hamiltonu nije odigrana jer su demonstranti bili uporni, čak su prijetili da će mali sportski avion zabiti u tribine stadiona Rugby Park. Predviđanje bivšeg premijera Normana Kirka osam godina ranije da će turneja rezultirati "najvećom erupcijom nasilja koju je ova zemlja ikada poznavala" bila su ispravna.
Neredi sve veći i jači
Utakmica između Springboksa i ekipe Taranaki u New Plymouth je također odigrana, ali je kaos nastao u ulici Molesworth, ispred parlamenta u Wellingtonu. Policija je prvi put upotrijebila palice prema demonstrantima. Bilo je razbijenih glava.
Turneja je trajala, prekida nije bilo, sa svakom novom utakmicom problema je bilo sve više. Pravo je čudo da tih dana nitko nije ubijen. Recimo da je utakmicu u Wellington pratilo 7000 demonstranata, dok su za vrijeme posljednje utakmice u Aucklandu iz aviona bacali dimne bombe i vrećice brašna. Godinama kasnije po izlasku iz zatvora, Nelson Mandela će reći kako je zatvorenike "obasjalo sunce" kada su čuli informacije sa Novog Zelanda.
Podrška Springboksima na turneji bila je posebno snažna u ruralnim i malim gradovima na Novom Zelandu. U Elthamu, mljekarskom gradu Taranaki, 50 demonstranata je obasuto jajima i flašama dok su jednog petka uveče marširali ulicom.
Policija je potrošila oko 15 milijuna dolara na '"Operaciju Rugby" a ono što je posebno zanimljivo jeste podatak koji kaže da je Ben Couch, ministar policije 1981. godine bio bivši igrač rugbyja i sam Maor, ali je bez obzira na sve snažno vjerovao u rugbi veze sa Južnom Afrikom. Njegov stav prema apartheidu je bio da je to problem Južne Afrike.
Udarac apartheidu
Međutim, ono što je puno važnije protesti protiv Springboksa odjeknuli su širom svijeta – zadavši dosta jak psihološki udarac bjelačkom režimu u Južnoj Africi, istovremeno dajući snažan poticaj potlačenoj većini.
Naravno da su i na Novom Zelandu stvari pomaknute s mrtve točke u kojoj su Maori bili građani drugog reda. Političari, spori sljedbenici javnog mnjenja, su četiri godine nakon turneje i široke diskusije, debate počeli mijenjati stvari na Novom Zelandu
Godinama kasnije povijest se ponovo mijenjala. Južna Afrika je na domaćem terenu osvojila Svjetski kup. Savladala je u finalu Novi Zeland. Pehar je dodjelio Nelson Mandela. Sve je bilo drugačije nego te 1981. godine na Novom Zelandu. Pobjednici su bili jedni, ali i drugi.
