Zvali su ga "vatrogasac". Bio je spasitelj, čovjek za gotovo bezizlazne situacije. Riječ "odustati" ionako nije postojala u rječniku trenera kao što je Jörg Berger. Ako je situacija bila teška, izgledi za uspjeh ravni nuli, onda su predsjednici, direktori, menadžeri klubova uglavnom tražili Bergerov broj.

''Spasio bi i Titanic'', rekao je jednom prilikom Jan Age Fjortoft, Norvežanin koji pamti kako je Eintracht s Bergerom osigurao opstanak 1999. godine u jednoj od najluđih završnica sezone.

Čitav život borba

Njegova najveća snaga je bila vjerovati u nemoguće i uvjeriti i druge da vjeruju. To što su ga mnogi smatrali vatrogascem, u početku mu je poprilično smetalo, kasnije se već bio navikao. Uostalom, njegov život većim dijelom je bio borba.

Za opstanak, bilo svoj, ili kluba kojeg je vodio. Posebno kada mu je dijagnosticiran karcinom. JörgSchmadtke je u to vrijeme bio menadžerAlemannia Aachen. On se sjeća trenutka kada mu je Jörg saopćio najgoru moguću vijest koju nekada možete čuti.

''Borili smo se za ulazak u prvu ligu, bio je petak navečer kada smo ugostili momčad Union Berlina. Do poluvremena smo vodili 2:0, a nedugo nakon početka drugog dijela bilo je 3:0. I dok smo nekako išli prema sigurnoj završnici utakmice, Berger mi se malo prije kraja obratio: ''Jörg, moram ti nešto reći. Testirao sam se, otkrili su da imam karcinom". Jesam li ja nešto pogrešno čuo: "Uh, što?'' Ali tako je bilo, prilično lakonski. Utakmica je bila odlučena, nije bilo napetosti na terenu, pa je smatrao kako je to taj trenutak. Nakon utakmice dugo smo razgovarali o tome što je za njega najbolje i kako bismo se kao klub trebali nositi s tim. Tri dana kasnije'', objavio je da ima karcinom debelog crijeva i da ide na operaciju i terapiju.

Berger je uspješno operiran i kasnije se oporavio. Nakon ozdravljenja vratio se na klupu svog posljednjeg kluba (Alemannia iz Aachena), koji je trenirao do lipnja 2005. godine.

''Optimist sam, borac. Prije sam morao spašavati timove. Sad moram spasiti sebe, govorio je prijateljima Berger koji je trener postao jako rano, još tamo početkom sedamdesetih.
Bijeg preko Beograda

Naravno u Istočnoj Njemačkoj, počeo je s drugom momčadi Lokomotive Leipzig, nastavio s Carl Zeiss Jenom, pa preko Hallescher FC-a je stigao prvo do juniorske, pa mlade reprezentacije DDR-a. Upravo negdje tada, Berger je odlučio napraviti najteži i najopasniji korak u svojoj karijeri. Odlučio je pobjeći na zapad.

S obzirom na to da se radilo o perspektivnom treneru, izborniku mladih selekcija, Stasi je bio neizostavan. Tri godine ranije, Jörg se planirao razvesti od svoje supruge, a to je za vlast odnosno Stasi bila jedna vrsta opasnosti. Ili najave da bi njihov trener mogao nešto uraditi.

Bergeru je rečeno da se vrati u stan u Leipzigu koji je dijelio sa suprugom Harriet - profesoricom koja je sudjelovala na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. kao plivačica i sinom Ronom ako želi da mu se povrate povlastice kako bi mogao putovati na zapad ali on je to odbio.

Baš kao što je ovaj bivši igrač Lokomotive Leipzig odbio ponudu da postane jedan od 174.000 neformalnih suradnika koje je Stasi vodio do pada režima 1990. godine.

U ožujku 1979. godine Bergeru je napokon bilo dopušteno da putuje s juniorskom reprezentacijom na utakmicu u Suboticu u Jugoslaviji. Ali Stasi je i dalje bio nervozan. Upali su mu u stan tražeći tragove planiranog bijega. Kasnije je u svom dosjeu pročitao da su napravili crtež redovne rute kojom je vozio u svom nebesko plavom Trabantu kako bi vidio jednu od svojih djevojaka u blizini Berlina.

Situacija je postala posebno neugodna kada je igrač Dinama iz Berlina LutzEigendorf, jedan od najcjenjenijih nogometaša Istočne Njemačke u to vrijeme prebjegao na Zapad pet dana prije nego što su se Bergerovi omladinci ukrcali u zrakoplov za Beograd. O svojim planovima Berger je upoznao roditelje, ne i suprugu. Iz hotela u Subotici je ranom zorom odlučio krenuti za Beograd vlakom.

Cilj je bilo beogradsko veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke. Tamo je dobio lažnu putovnicu, na ime GerdPenzel. Samo par sati kasnije, na vrata njegovog stana u Leipzigu pokucali su pripadnici Stasija.

''Moj je otac počinio zločin protiv države i smatrao se izdajnikom. Ja tada nisam imao pojma što sve to zapravo znači kao devetogodišnji dječak. Mojoj je majci laknulo što je uspio pobjeći neozlijeđen, ali također je bila tužna zbog posljedica po nas kao obitelj. Znali smo što nas čeka, mene i nju. Članovi obitelji dezertera iz DDR-a također su diskriminirani u svom životu, na poslu ili u školi. Neki su mogli završiti i u zatvoru. Moja mama nije znala. Ali osjećala je da se nešto događa, pogotovo kad nas je posjetio posljednji put prije odlaska u Jugoslaviju. Donio je svoju kolekciju poštanskih maraka kao neočekivani dar za mene, sjećam se da koliko me dugo gledao na prozoru kada je krenuo od nas'', reći će njegov sin Ron nekih četrdesetak godina kasnije.

Dok su supruga i sin prolazili kroz izuzetno teški period, Jörg se provlačio do Zapadne Njemačke preko Austrije. Jedan granični policajac bivše države prepoznao je Bergera, ali ga nije odao. Policajac je Bergeru čak poželio puno sreće na Zapadu!

''Taj mi je čovjek spasio život. Nakon pada komunizma ja sam ga pokušao pronaći, ali u tome nisam uspio", napisao je u svojoj autobiografiji ("Meine zweiHalbzeiten: EinLeben in Ostund West",) njemački nogometni trener.

Pokušali ga ubiti, otrovati

Iako je Berger počeo raditi i trenirati klubove s druge strane zida, njegova komunikacija s ostatkom obitelji je bila otežana,a Stasi nije odustajao. Pripadnici ove službe su ga nastojali pod svaku cijenu vratiti kući, možda su čak bili spremni i na ono najgore.

Uostalom, LutzEigendorf smrtno je stradao u misterioznoj prometnoj nesreći 1983. godine. Prema tvrdnjama samog Bergera u igri je bilo nekih 30 špijuna koji su ga trebali jednostavno oteti.

Nakon što je otmica propala, uslijedio je pokušaj i klasičnog atentata. "Netko" je nešto petljao na jednom od kotača na Bergerovom automobilu koji će otpasti prilikom vožnje.

''Puno gore od tog napada je bilo trovanje teškim metalom. Jedna osoba iz mog tadašnjeg okruženja mi je podmetnula otrov. Trebalo mi je godinu dana da iz svog tijela izbacim posljednje ostatke otrova, nisam bukvalno mogao stajati na nogama'', pojašnjavao je novinarima Berger. Kada i to nije bilo dovoljno, Stasi je pokušao s manipulacijom kroz medije.

Pisalo i pričalo kako jeJörggay. Što je naravno u to vrijeme bila tabu tema. S druge strane njegovog sina Rona koji se pokušao izboriti za mjesto u momčadi Lokomotive Leipzig su izbacili jer je tata bio izdajnik.

''Vjerujem da je moja majka patila više od mene, ali nije popustila, nismo klonuli. Pokušala me što bolje zaštititi od svih tih pitanja i stvari'', kaže Ron koji će se s ocem nakon deset godina sresti tek u Pragu.

U vrijeme kada se osjećao miris nekih promjena u zraku, kada se počeo polako ljuljati berlinski zid. Jörgje već tada osigurao diplomatsku putovnicu, zahvaljujući čelnicima Eintrachta iz Frankfurta.

''Nisam se mogao sasvim nositi sa situacijom i jedva sam progovorio i riječ. Nisam unaprijed razmišljao o nekim posebnim pitanjima za njega. Nisam se želio suočiti s njim. Ni on mi zapravo nije mogao reći što se događa u njemu. Vrativši se u hotel, raspakirao je kovčeg pun darova, košulja i suvenira iz Frankfurta, ali nisam došao po poklone. Sve što sam želio bilo je upoznati oca, upoznati ga'', po tome je pamtio taj susret, Ron. Ron se par mjeseci nakon pada zida preselio u stan nedaleko od kuće svog oca, maćehe i polusestara.

''Moj sin malo po malo počeo mi je ponovno vjerovati. Jednostavno je trebalo puno više nego što sam mislio'', napisao je Bergerkoji će se kasnije uvjeriti baš kao i mnogi drugi sportaši iz Istočne Njemačke kako su njihovi najbliži suradnici, prijatelji, radili za Stasi. Jedan od njih je bio i BerndStange također trener.

Ono što je posebno boljelo Bergera u godinama nakon svega, jeste činjenica da su neku špijuni pronašli svoje mjesto u važnim strukturama "nove" ujedinjene Njemačke. Jörg je preminuo 2010. godine, imao je 66. Punih sedam je vodio borbu protiv karcinoma.

''Način na koji se s tim nosio bio je izvanredan. Uvijek je bio uvjeren da će se stvari popraviti i da će moći nastaviti raditi Sve što smo ikad čuli od njega bio je optimizam. Nismo ga vidjeli da pati. Živio je život punim plućima do samog kraja'', pojasnio je Ron.

Upravo je takav bio Berger, trener, čovjek željan izazova, spreman da se uhvati u koštac sa najtežim stvarima. Na terenu i van njega. Do posljednjeg daha.