Sve do početka devedesetih godina Francuske nije bilo nigdje. Plasman na Svjetsko prvenstvo 1990. godine su izborili kao jedna od šest selekcija po plasmanu iz Divizije B.

Već tada se nekako počelo ozbiljnije raditi, po klubovima, školama, veliki doprinos u razvoju svakako su u tom periodu davali i igrači odnosno treneri s prostora bivše Jugoslavije.

U tom periodu je reprezentaciju Francuske vodio Daniel Constantini trener koji je iskustvo stekao na klupi Marseillea koej napušta 1985. godine.

Nakon toga je odlučio slagati i stvarati jednu jaku reprezentaciju koju će na kraju odvesti na tron. Kada je preuzeo reprezentaciju nije mu bili teško da ide po Francuskoj, gleda, promatra, traži. Od nižih liga, do školskih takmičenja. I upravo je tamo negdje u finalu Nacionalne treće lige primijetio momka neobične frizure i pokreta, koji igra na poziciji srednjeg beka.

Taj momak je u tom trenutku imao 19 godina, i rođen je u Saint-Pierreu, Réunionu, otoku u Indijskom oceanu koji je daleko 175 kilometara od Madagaskara.

''Bila su to druga vremena, tada rukomet nije bio toliko jak u našoj zemlji. Bilo je to vrijeme kad su u Francusku počeli dolaziti mnogi igrač iz bivše Jugoslavije koji su nam prenosili 'znanja' takozvane jugoslavenske škole rukometa. Nešto se od toga 'primilo' i zato smo sada tako dobri'', reći će puno godina kasnije baš taj Jackson Richardson.

Na prvom svjetskom MVP

Constantini je odlučio za prvo sljedeće veliko takmičenje, baš u Čehoslovačkoj 1990. godine pozvati igrača koji nas je nekako podsjećao recimo na Gullita. Prije svega po svojoj frizuri, s tim da je imao neki svoj stil igranja rukometa.

Iskreno, nešto što do tada nismo mogli vidjeti na rukometnim terenima. I već je tada na svom prvom svjetskom proglašen za najkorisnijeg igrača (MVP). S Richardsonom nam stiže u svijet rukometa jedna nova selekcija, koja će vrlo brzo doći na sam vrh.

Francuzi u Barceloni osvajaju medalju, na sljedećem svjetskom su drugi i za samo pet godina su na tronu, na Islandu 1995. godine.

Jackson je prvo bio igrač drugoligaša Paris-Asnièresa, pa je potpisao za OM Vitrolles s kojim je u Francuskoj dva puta prvak, jednako toliko puta osvajač Kupa, dok je 1993. uzeo i Kup Kupova. To je bio prvi trofej jednog francuskog kluba u Europi.

Na Islandu je Francuska nadigrala Hrvatsku u finalu, Richardson je bio najbolji igrač turnira, ujedno iste godine po IHF najbolji na svijetu.

Neki novi rukomet

Jednostavno u to vrijeme Jacksona je bilo užitak gledati jer je nudio nešto novo, golove, asistencije, atraktivne poteze. U vrijeme kada je već nekako generacija sjajnih rukometaša silazila sa scene. Bilo da se radilo o igračima iz Sovjetskog Saveza, Istočne ili Zapadne Njemačke, Jugoslavije, Rumunije, Mađarske.

Počeo se igrati neki brzi, moderni rukomet, daleko atraktivniji. Samim tim počelo se pojavljivati više sponzora, više novca, više kvalitetnijih klubova, liga, reprezentacija.

U samoj Francuskoj dvorane su bile krcate, utakmica je bilo sve više na tv ekranima. Naravno Jackson je prerastao francusku ligu, sljedeća stanica je bila za mnoge najbolja liga svijeta, Njemačka i klub TV Großwallstadt.

Ipak, najbolji posao će napraviti s jakim Portlandom u Španjolskoj. Jer s ovim klubom osvaja Ligu prvaka iste godine kada ponovo s reprezentacijom na domaćem terenu uzima još jednom titulu svjetskog prvaka.

Od reprezentacije se oprostio u Tunisu 2005. godine, broncom nakon 417 odigranih utakmica i 787 postignutih golova. Klupsku karijeru je završio u dresu Rhein-Neckar Löwen 2009. Ukupno je osvojio sedam medalja na velikim takmičenjima, te još 16 trofeja s tri različita kluba.

Tu je nasljednik

Međutim, to što se Jackson povukao iz svijeta rukometa, ne znači da nemamo još jednog s istim prezimenom na terenu. Njegov sin Melvyn koji igra na prvenstvu u Egiptu.

U vrijeme kada se "mali" Melvyn rodio, u Francuskoj je kao i veliki broj njegovih suigrača s prostora bivše Jugoslavije igrao Zlatko Saračević.

''On je igrao u Olympique Vitrollesu, ja u Istresu, bili smo jako dobri prijatelji i sada smo. Neviđeno pozitivna osoba, nikad ga nisam vidio da je loše volje. On je čudo od čovjeka. Sjećam se kad smo ga 'uhvatili u mašinu' kad mu se rodio sin 1996. Izašao je iz bolnice zelen od muke. Sin mu je bio potpuno bijel i on je bio u drami zbog toga, zezao se da dijete nije njegovo. Mast smo mu izvadili. Njemu su u bolnici rekli da će s vremenom pocrnjeti. I stvarno je bilo tako, evo ga, isti je tata'', ispričao je jednom prilikom Saračević.

Melvyn nema frizuru kao tata, ne igra kao tata, ali je brže od njega osvojio Ligu prvaka. Ima i broncu s prošlog svjetskog, a tek su mu 23 godine.

Već je između ostalog bio proglašavan najboljim mladim igračem, kako u Francuskoj, tako i na Svjetskom prvenstvu 2015. godine. Mnogi očekuju puno od njega iako realno, samo je jedan bio i ostao Jackson Richardson.