Granica snova ili kako se Beograd kandidirao za OI 1992. godine

Godinu dana nakon Sarajeva, u novi projekt je tada krenuo Beograd. Kandidatura za domaćina Olimpijskih igara 1992. godine.
Beograd je bio u društvu Amsterdama, Birminghama, Brisbanea, Pariza, Barcelone. Koja je od početka bila veliki favorit. Možete samo pogađati zbog čega ili koga.

Iz današnje perspektive teško je reći na koju kartu je igrao još jedan grad iz tamo neke socijalističke zemlje. Jesu igre u Sarajevu bile profitabilne, al još jedne u istoj zemlji. Teško. Ipak, delegacija Beograda je imala neke svoje adute. Poput recimo organizacijskog segmenta, s obzirom na to da su igre u Sarajevu bile perfektno organizirane.  U vrijeme kada je još uvijek bilo teško na jedno mjesto dovesti Amerikance i Sovjete, kada se još uvijek amaterski sport sudarao s profesionalnim.

Najmanje novca za bacanje

Beograd je u svom projektu imao najmanje novca od svih gradova, ali se igralo malo na šarm, malo na sentimentalnost, najviše na tehničke uvjete, sportsku infrastrukturu, sigurnost, organizaciju velikih takmičenja. Ulogu šefa medijskog dijela beogradske kampanje za Olimpijske igre, (danas bi to vjerojatno bio glasnogovornik ili recimo PR), obavljao je Goran Milić. Legendarni novinar koji je jedno vrijeme živio u Južnoj Americi, kasnije se proslavio kao dopisnik JRT-a iz SAD.

U to vrijeme Milić je bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika Informativnog programa TV Beograda, voditelj Dnevnika. Bio je zadužen za kontakte sa stranim medijima, imao je itekako važnu ulogu. U razgovoru za Vice, jedno prilikom Milić se prisjetio tih vremena.

"U toj kandidaturi princip je da svi volontiraju, dakle, tu nema novca, ali zato odeš u Seoul u koji nikad ne bi otišao, budeš u vrhunskom hotelu, sretneš nekog saudijskog princa, odeš na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Meksiku, Panameričke igre... Bilo je to dobro društvo, gradonačelnik Beograda, Miki Savićević, direktor Genexa, bivši direktor Energoprojekta, Mućalov, ljudi koji otvaraju svijet biznisa... Igrao sam se s loptom na prezentacijama, objašnjavao da smo mi jedna loptačka država koja ima natprosječne rezultate u tim sportovima.

Flaša piva po glavi Beograđana, toliko košta 

Sredinom osamdesetih Jugoslavija se mučila s problemima koji su bili nezamislivi u Barceloni, Parizu, ostalim gradovima kandidatima, ali se nije odustajalo. U jednom trenutku se spominjala "cifra" od 700.000 dolara koliko je utrošeno za prezentaciju. Po tom pitanju je
Beograd jako dobro kotirao. Jednom prilikom je Milić 1985. godine objasnio kako straha od velike potrošnje novca nema. Kako će kandidatura svakog Beograđanina koštati - jednu flašu pive! Puno godina kasnije je to objasnio:

"Olimpijada bi koštala, ali znate kako – u Jugoslaviji je bio dogovor da se cijela zemlja solidarizira za velike priredbe, to je bio slučaj i kod Univerzijade u Zagrebu. Ako neki proizvod (Zastava, Pliva, Energoinvest...) stavi znak Olimpijade na svoj proizvod, onda taj proizvod ne plaća savezni porez, nego prihod ide u blagajnu Olimpijade. Odeš u Rubin, objasniš da u taj fond ide 12 posto od svake boce vinjaka. Njima je svejedno, njih to ne košta, a zamislite koji bi to bio prihod."

Igralo se čisto 

U timu koji su radili na prezentaciji Beograda su bili gradonačelnici Beograda, Bogdan Bogdanović, nakon njega Aleksandar Bakočević. Izvršni direktor bio je Ratko Butulija. Važni članovi su bili i dr Božidar Cerović, direktor "Mihajla Pupina" Draško Milićević, direktor "Geneksa" Miki Savićević, veliku pomoć su imali u Arturu Takaču, članu MOO. Baš kao i Sarajevo u svojoj kandidaturi. I tada se lobiralo kao i danas, ali je i u to segmentu delegacija Beograda imala svoju taktiku.

"Imate nekog člana Međunarodnog olimpijskog komiteta iz Urugvaja, koji je slučajno veliki izvoznik naranči. I sad odmah ide ona priča – čujte ljudi, jeste li vi zainteresirani za uvoz naranči, i onda Miki Savićević iz Genexa priča s njim, i ti sad nikad ne znaš, glasovi su tajni, ali zašto bi on bio baš toliko za Barcelonu. Čuli smo da je bilo darova članovima MOO-a, recimo, čuli smo da je Nizozemska davala neke stipendije djeci iz Afrike za glasove, je li to točno ili ne... Mi smo davali zlatnike iz Majdanpeka, one male, i poneku sliku. Ne znam kako bismo izveli neke kuverte i te stvari, to tad naprosto nije bilo moguće."

Naravno, nisu u to vrijeme svi bili za kandidaturu Beograda. Recimo Slobodan Milošević.  Za njega je to bila prazna priča. Nije bio protiv tako da je destruirao, ali nije bio onako čisto "Za".

Beograd izdržao do trećeg kruga

Ono što je najveći problem predstavljalo delegaciji Beograda jeste podatak da je pravo glasa imalo samo 60 članica MOO, od njih ukupno 160. Na kraju je odluka pala 17. listopada 1986. godine na 91. zasjedanju MOO-a u Lausannei. U prvom krugu je eliminiran Amsterdam s pet glasova. Beograd je dobio 13.

U drugom otpada Birmingham (8), Beograd je treći s 11. Pariz je bio ispred, ali je Francuska već imala Zimske igre. U trećem krugu sve je bilo jasno. Barcelona je dobila domaćinstvo (47 glasova), Pariz je ostao na 23, Brisbane 10, Beograd 5.

Do Barcelone, Jugoslavija se ugostila Univerzijadu 1987. godine, koja je odrađena na vrhunskom nivou. Igralo se Europsko prvenstvo u košarci (Zagreb) atletici (Split). Beograd je lovio Igre 1996. godine, Svjetsko u košarci se trebalo igrati 1994. godine. Do Barcelone se Jugoslavija raspala u krvavim ratovima, Goran Milić se pojavio na tim igrama. Kao član delegacije BiH.