Cerar, prva velika sportska zvijezda
U novinama je te 1964. godine pisalo. "Sve je spremno za televizijski prijenos Olimpijade. Osim
satelita " Syncom III " i " Relay I" koristit će se i specijalni magnetofon koji istovremeno može
registrirati glas dvanaestorice reportera.
Olimpijski centar za tadašnje područje Jugoslavije je bio u Ljubljani. Tamosu komentatori za srpskohrvatsko i slovenačko govorno područje komentirati događaje koji budu dolazili iz Japana.
Jugoslavija je bila zastupljena sa 76 sportaša u devet sportova, osvojeno je ukupno pet medalja. Vaterpolisti su bili srebrni, hrvači Branislav Simić i njegovi imenjak Martinović su dohvatili zlato i broncu, dok je Miroslav Cerar bio zlatni na konju s hvataljkama i brončani na vratilu.
Za mnoge prva velika sportska zvijezda bivše države barem kada su u pitanju pojedinačni sportovi. Čovjek koji je bio ustvari sinonim za gimnastiku kao sport.
"Jugoslovenska javnost, pa i svjetska, očekivala je mnogo od mene u Tokyu, jer sam na jednom
turniru, koji je bio neka vrsta Predolimpijskih igrama 1963. godine, na koje je domaćin pozvao po 30-40 najboljih sportista u svim olimpijskim sportovima, osvojio zlato na konju s hvataljkama i bronzu na razboju. Uspjeh u takvoj konkurenciji bio je mjerilo kvaliteta pa su zato očekivanja bila velika. Bilo je vrlo teško osvojiti zlato, ali je to bilo i veliko zadovoljstvo", rekao je u jednom intervju puno godina nakon nastupa u Japanu.
Toliko puno medalja
Na konju s hvataljkama iza sebe je ostavio Shujija Tsurumija i Yuryja Tsapenka iz Sovjetskog
Saveza. Upravo je u ovoj disciplini, Cerar šezdesetih godina jednostavno bio najbolji.
Četiri godine poslije, u Meksiku je obranio naslov najboljeg, tri puta je bio svjetski prvak, dva puta europski, ali to nije bilo sve. Osvojio je čak 31 medalju na velikim takmičenjima. Ukupno četiri puta svjetski prvak, devet europski. Za samo nekih desetak godina.
Nevjerojatno kratko razdoblje. Uz dva olimpijska zlata i broncu, još ima četiri zlata i dvije bronce na SP-ima (1962., 1966. i 1970., konj s hvataljkama i ruče) te 15 europskih medalja
(1961. do 1965., višeboj, konj s hvataljkama, ruče, karike, parter, preskok).
Osam je puta proglašavan najboljim sportašem Jugoslavije, posljednji put 1970. kad je u svojoj Ljubljani osvojio i posljednje zlato na SP-u.
Izludio Japance i Sovjete
Opet, da se vratimo konju s hvataljkama. Tu je za mnoge tih desetak godina bio nedodirljiv.
Posebno za Japance koji su uporno pokušavali da ga iskopiraju.
"Ti Japanci su pod svaku cijenu pokušavali da me iskopiraju, dostignu. To sam saznao puno
godina kasnije kada sam boravio u Japanu. Pokazali su mi snimke mojih vježbi i rekli da sam im
ja bio uzor", kazao je.
Posebno Eizo Kenmotsu koji se za svoje mjesto pod suncem izborio tek nakon povlačenja Cerara koji se povukao u 31. godini, nakon jedne ozljede baš u Japanu. Do tog
trenutka je vježbe na konju s hvataljkama doveo do savršenstva.
"U moje vrijeme vježbao sam višeboj, dakle svih šest sprava, i to obvezne i slobodne vježbe. Dakle, na jednom natjecanju morao sam odraditi 12 vježbi, a danas to nije slučaj. Tek se kasnije pojavio finale po spravama. Ja sam strašno volio gimnastikom trenirao sam do iznemoglosti. Nisu me mogle spriječiti ozljede, žuljevi, dijelovi kože su mi otpadali od silnog treniranja, a jednom mi je pukao mišić. Ništa me nije moglo zaustaviti, prisjećao se legendarni gimnastičar.
Iako to neće ni danas priznati, on jeste tih godina, realno bio najveća sportska "faca".
"Moji su uspjesi bili izvanredni, Jugoslaviji su puno značili. Ljudi su se u to vrijeme identificirali s tim rezultatima", poručio je.
Kao dječak je bio slabašan, često bolestan
Kao dječak je stalno šutirao loptu, sanjao da jednog dana postane velike igrač, a onda je završio u gimnastici, iako je bio poprilično mršav.
Liječnici su često bili u domu Cerarovih, Miro je bio često bolestan. Na časovima tjelesnog je uglavnom svoje prijatelje promatrao sa strane.
U trećem razredu je probao da se okuša u pojedinim gimnastičkim elementima, ali nije išlo. Niti jednu vježbu nije mogao izvesti, a drugovi iz razreda su mu se smijali. Tada je odlučio da će postati gimnastičar.
Otišao je kod trenera Tomaža Savnika i počeo trenirati. Bio je uporan i vrlo brzo je postao jedan od najboljih u uzrastu pionira. S vremenom je gimnastika postala jedan od važnijih, baznih sportova.
Nosio štafetu
A Miroslav je počeo kvariti planove gimnastičarima Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Japana.
Prvu važniju medalju je osvojio 1958. godine baš na konju s hvataljkama u Moskvi kada je bio
brončani.
Tri godine ranije je postao juniorski prvak Jugoslavije, kada je teško povrijedio ruku, čak je jedan od liječnika tražio da mu stavi gips. Cerar je pobjegao kući, sam je pokušavao
eliminirati bol, dan kasnije je s takvom rukom je pobijedio. Imao je samo 16 godina.
Pored sjajnih rezultata, Cerar je uspio završiti fakultet. Jedan, pa još jedan. Onda je sasvim mirno, po završetku karijere počeo da se bavi odvjetničkim poslom.
Zahvaljujući njegovim vezama, već 1992. godine, Slovenija se pojavila na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu 1992.
Supruga mu je bila ministrica pravosuđa i državna tužiteljica Slovenije. Njegov sin, Miro se
odlučio za politiku, jedno vrijeme je bio premijer Slovenije.
Cerar je kao velika zvijezda, sjajni sportaš 1965. godine izabran da preda štafetu Josipu Brozu,
25. maja.
Sa suprugom je trebao biti u avionu koji je 1. prosinca 1981. udario u planinu na Korzici, kada je život izgubilo 180 ljudi.
"Stavili su nas na spisak za let, bio je neradni dan i kolega mi je predložio da žena i ja odemo na izlet – odlazak ujutro, povratak na večer . Pošto godinama nismo putovali, bila je to dobra
prilika. Odustali smo u posljednji trenutak jer nam se jednogodišnja kćerka razboljela i supruga je odlučila da ostanemo kod kuće", sjeća se Cerar.
Čak su prilikom izvještaja o nesreću, novinari objavili informaciju da su Cerar i njegova supruga poginuli. Jednom prilikom je rekao:
"Svatko tko svoju budućnost gradi na sportskoj slavi, jednog trenutka će doživjeti tragediju.
Kada slava prođe", shvatit će da je na dnu.
