Bio je lud, znao je udariti, ali i osvojiti Kup prvaka
Za pet dana će se na Wembleyu igrati jedna od važnijih, bitnijih utakmica za Engleze. Utakmica za ulazak u Premiership, utakmica koju će igrati Nottingham Forest, nekada slavni klub koji je tako davno bio u društvu najboljih da smo već i zaboravili kakav je to posebno krajem sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih godina.
Kada ih je vodio jedan od najvećih trenera na Otoku. Taj čudni, opasni, ekscentrik, svadljivac, trenerski genij, koji je u to vrijeme bio pomalo neshvaćen. Čovjek koji je bio spreman posvađati se sa svojim igračim, protivničkim, koji je spreman udariti šakom. Od stol, ali nekada i u nešto drugo. Koji je imao muda do poda, pa je mogao razbiti kazetofon Winniju Jonesu ili nos Royu Keanu.
Brutalno iskren
Takav je bio tvorac onog slavnog Nottinghama koji je jednom bio prvak Engleske, a dva puta Europe. Legendarni Brian Clough. Jedan od možda najbrutalnije iskrenijih trenera Otoka. Bez obzira tko je sa druge strane.
"Potpisali smo momka po imenu Dave Currie iz Barnsleya za 650.000 funti. Momak je trenirao, radio sa nama, a onda su krenule prijateljske utakmice. Igrali smo protiv Derbyja. U jednom trenutku nakon desetak minuta tišine u svlačionici pred utakmicu, Brian je pogledao prema Daveu.
"Da li si već našao kuću, Dave?"
"Dave je rekao: "Ne, nisam još šefe".
"Ne trudi se, sine" rekao mu je Clough.
Jednostavno je bio takav. Netko je bio spreman reći nogometna verzija velikog Muhammada Alija.
"Neki momak u Engleskoj, neki Brian Clough, čuo sam da priča previše. Kaže da je drugi Muhammad Ali. Postoji samo jedan Muhammad Ali. Sada, Clough, dosta mi je, prestani", u šali je istakao jednom prilikom najveći.
Bio sjajan golgeter
Briana Clough je svoju igračku karijeru završio u 29 godini. Karijeru velikog golgetera morao je da prekine zbog teške ozljede. Middlesbrough i Sunderland su bili njegovi klubovi. Za prve je zabio 213, za druge 61 gol. Teško je prihvatio činjenicu da više neće biti igrač, kriket je bio njegov prvi izbor, alkohol je tu bio odmah do.
"Alkohol i ja su dvije stvari koje su pojavile na svijetu, valjda se zato slažemo" znao je nekada reći. Baš kao što je znao da kada krene u trenerske vode, želi biti najbolji. Bez ikakve dvojbe.
"Biću najbolji, boljeg od mene nema. I točka!"
Prije nego što će postati to što će postati, Clough je odlučio pozvati bivšeg suigrača iz Middlesbrougha Petera Taylora. Koji će narednih 15- tak godina biti desna ruka. On je bio taj koji lovi, traži igrače, prepoznaje, prije nego što će ih Clough uzeti pod svoje. Tijekom cijele njegove karijere, nije bilo bitno jesu ili igrači skupi, jefitini, za njega je bilo najvažnije da su odani. Do kraja.
Prvak sa Derbyjem
Poput recimo Johna McGoverna, 16-godišnjeg Škota koji je cijeli ostatak karijere proveo igrajući za njega - od Hartlepoola, Derbyja, Leedsa do Forresta s kojim je osvojio dvije uzastopne Lige prvaka. Taj Hartlepool je bio početak, neki temelj, zagrijavanje za ono što će slijediti sljedećih sezona. Vlasnik Derby Countyja, Sam Longson je pozvao Clougha i Taylora.
"Mnogima je bio arogantan, ali je meni bio pravi vođa" reći će Longson živi svjedok pretvorbe jedne momčadi koja je ličila na skupinu rekreativaca. Igračima je bilo najvažnije da se druže nakon treninga i utakmica onako kako to obično se u Engleskoj, za šankom od samih rezultata. Međutim, Clough je gurao svoje. Onaj igrač, ovaj igrač, sezona po sezona, do naslova prvaka. " To je bila momčad koja bi sredila i Hitlera" nekada je znao reći.
Jedna utakmica će biti jako važna za karijeru ovog velikog trenera. Ona koju je izgubio. Od strašnog Leedsa legendarnog Dona Revieja koji je odrastao par ulica dalje u susjedstvu Briana Clougha. Trener Derbyja je učinio sve kako bi ugostio Dona i Leeds na najbolji način. Prao je svojim rukama zidove svlačionice. Sređivao stadion, a ovaj ga nije ni pozdravio nakon utakmice. Leeds je dobio 2:0, a Brian se zakleo da će biti prvak Engleske.
I bio je 1972. godine, sa bodom prednosti ispred baš Leedsa. U sedamdesetim godinama Engleskoj kao reprezentaciji nije išlo, kao i njenim klubovima na Europskoj sceni, a brbljivi Clough je krizizirao sve živo, trenere, igrače, savez. Aroganti Brian se zakačio i sa ljudima u upravi Derbyja, nadao se da će mu ovi dati još bolji ugovor, ali je dobio otkaz. Otišao je Clough u Brighton, pa u Leeds gdje je ostao 44 dana. Jer su ga igrači svi odredom bojkotirali. U međuvremenu se posvađao s Taylorom i ostao je još jednom bez posla. A onda se pojavio Nottingham Forest.
Odveo Nottingham na krov Europe
Momčad koju je počeo slagati od debelog Johna Robertsona, već otpisanog, preko McGoverna, O’Hare, umjetnika Gemmilla, do legendarnog Petera Shiltona. Taj Nottingham će ući u povijest nogometa, kao jedina momčad koja je osvojila jednu titulu prvaka Engleske, a dvije prvaka Europe.
Naslov prvaka je osvojen ispred jednog fenomenalnog Liverpoola. Samo tri utakmice je Forest izgubio. Köln, Grasshopper, AEK, Liverpool i na kraju švedski Malmo. Tu su bile žrtve u Kupu Prvaka. Gol za naslov prvaka Europe zabio je Trevor Francis, kojem je to bio debi u dresu Foresta i prva europska utakmica u karijeri. Sljedeće su nanizali Östers IF, Argeș Pitești, Dynamo Berlin, Ajax i HSV. Kojem je presudio isti onaj otpisani Robertson.
Dvije titule prvaka Europe, dvije najveće priče engleskog ali i otočkog nogometa. Ali onih malih, iz svlačionice Nottinghama je bilo nevjerojatno puno. Martin O'Neill se prisjeća jedne takve pred finale Liga kupa 1979. godine protiv Southamptona za koji je tada igrao Ivan Golac.
" Večer prije finala nas je natjerao da idemo u bar, da bukvalno idemo piti. Insistirao je da siđemo u bar... a onda nam nije dozvolio da idemo u krevet. Oko ponoći Archie (Gemmill) je postajao nervozan, tražeći od šefa da nas pusti. Konačno smo izašli iz bara u 1.30 ujutro, Robbo (John Robertson) i ja smo bukvalno nosili Woodyja (Tony Woodcocka) gore do sobe", pričao je O'Neill. Liga kup su osvojili pobjedom 3:2.
John Robertson je bio Brianov miljenik, pamti trenutak kada je novi šef došao na prvi trening.
"Uletio je u svlačionicu, nije bilo upoznavanja, pozdravljanja. Tek je rekao " Nosite guzice vani na teren".
Razbio kazetofon ludom Winniju
Posebna priča je bila jedna od utakmica protiv Wimbledona. Ona kada je "najgorem od sve djece". Uoči utakmice Clough je pokušavao svojim igračima dati posljednje upute, međutim buka iz susjedne je bila prejaka, jer je Winnie pojačao svoj kazetofon. Allan Hill je probao u dva navrata uljudno zamoliti goste da se malo stišaju. Nije išlo. Onda je Brian otišao. Ušao bez kucanja i Winnijev kazetofon je završio u komadima
"Eto sada slušajte jebenu muziku".
Stvari u Nottinghamu su se počele mijenjati nakon što je Taylor odlučio otići u Derby, a njegova smrt je strašno pogodila Clougha. Clough je s Forestom u idućih nekoliko sezona imao solidne rezultate, ali bilo je jasno da bez Taylora to više nije to. Nakon Hillsborougha, Brianu je bilo još teže. Godina pod Cloughom se prisjeća i veliki Roy Keane. Kojeg je Brian nokautirao.
"Ulazim na poluvremenu u svlačionicu, a Brian me još s vrata udara pravo u lice šakom: "Nikada ne vraćaj loptu golmanu!!!" Vrištao je iz sveg glasa. Nije mu palo na pamet da mi se ikada izvini, ali sljedećeg tjedna dobio sam nekoliko slobodnih dana".
Kraj priče 1993. godine
U sezoni kada je formiran Premiership, Nottingham je bio slab, loš, Brian se opet sve više družio sa časicom. Najbolje igrače su redom počeli prodavati. Još nakon završetka sezone 1991/92, nekoliko igrača i članova obitelji, predvođeni njegovim sinom. zamolili su menadžera da se povuče kako bi se bolje brinuo o sebi. Nije se Brian povukao, ali jeste par mjeseci kasnije. Prvog svibnja 1993. godine.
"Brianov pogled lutao je svuda po kancelariji. Onda je zbunjeno počeo da ispituje čašu ispred sebe, kao da je želio da je dovoljno oštrim pogledom napuni. Niko od nas novinara nije mogao nešto smisleno da pita. Dakle, ovako se završava", rekao je Brian na odlasku. Nije bio ljut, nikoga nije krivio. Čak su i navijači bez obzira na sve tražili da ostane, ali šetnja sa unucima je ostala jedina alternativa.2003. je transplantirao jetru, no ni to nije pomoglo, rujna sljedeće godine je preminuo.
18 godina nakon njegove smrti, Nottingham će igrati jednu od važnijih utakmica u povijesti. Steve Cooper bi bio presretan kada bi barem dobio jedan savjet. Jednog od najvećih, najluđih trenera koje je Otok gledao i slušao.
