Pogledajte djevojke koje će za nekoliko godina "harati" bh. rukometom

Rukometašice Katarine osigurale su ostanak u društvu najboljih u rukometnoj Premier ligi Bosne i Hercegovine.

Veliki je to uspjeh s obzirom da za Katarinu igraju uglavnom juniorke ili kadetkinje koje se ravnopravno nose s puno starijim curama u seniorskom državnom natjecanju.

I to je samo pokazatelj kako se u Katarini odlično radi i kako taj klub ima puno obećavajućih rukometašica. Za nekoliko godina HRK Katarina mogla bi se naći u samom vrhu bh. rukometa, jer u najmlađim uzrastima te ekipe skriva se strahovit potencijal.

Cure, bolje reći djevojčice rođene 1999., 2000. ili mlađe dominiraju u svom uzrastu u BiH, pa i šire.

Pod vodstvom trenera oko četrdesetak djevojčica radi skoro svakodnevno i ako najbolje od njih ostanu u rukometu, jer je kontiuitet bavljenja sportom kod djevojčica neizvjesniji nego kod dječaka, HRK Katarina bi mogla za nekoliko godina harati, kako u mlađim kategorijama tako i u seniorskoj konkurenciji.

“Jedan dio ove ekipe prošle godine je osvojio prvenstvo Bosne i Hercegovine u svom uzrastu. I to pokazuje da se radi o kvalitetnoj ekipi. Od njih svi zajedno očekujemo jako puno u skoroj budućnosti. Nadam se da će već ove godine ponoviti sličan rezultat kao lani, jer mislim da imaju kvalitetu za to”, kazao je za Bljesak.info Ivan Lovrić-Gigo, jedan od trenera u Katarini.

Lovrić je vodio ekipu Međugorja koja je bila prvak BiH, no Međugorje i Katarina su se ove godine spojili u jedan klub. Time je HRK Katarina samo ojačana, jer je ovim spajanjem dobila nove kvalitetne igračice i stručnjake.

“Interes djece za rukomet u Mostaru je velik, a imali bi još više djece da imamo bolje uvjete. Ovako se snalazimo trenirajući u osnovnoj školi na Buni i nekada dijelimo treninge s ostalim klubovima”, dodaje Tihomir Čale, trener s dvadesetogodišnjim rukometnim stažem.

U Mostaru djeluju čak tri premierligaša (Katarina, Zrinjski, Lokomotiva) te jedan prvoligaš (Kosača). To samo pokazuje kako je ženski rukomet najpopularniji sport među djevojkama. Ono što je zajedničko svim tim klubovima je borba za preživljavanje, jer sport je postao osuđen sam na sebe.

“Od Grada ne dobijemo ništa, eventualno dobijemo kotizaciju za nastup prve ekipe. Sami se borimo, nalazimo sredstva, ponekad i djeca nešto sudjeluju. Opstajemo dok ne dođu neka bolja vremena”, zaključio je Čale.