Kome najviše strada štitnjača?

Štitna žlijezda strada previše ljubomornim i osjetljivim ljudima, koji se lako uvrijede, koji uz to imaju i nemale ambicije, ljudima čiji je stupanj gordosti i ljubomore prilično visok, piše Atma pozivajući se na ruskog ezoteričara, parapsihologa, istraživača zakonitosti ljudske duše i metafizičkih sfera, filozofa, iscjelitelja i autora više knjiga - Sergeja Nikolajeviča Lazareva.

Neprihvaćanje traumatske situacije, koja nastaje u odnosu s bližnjima, izazvano je vezanošću za odnose, čovjekovom vezanošću za osobne aspekte ljudske sreće.

Koja će bolest blokirati duševnu patologiju – određeno je stupnjem neprihvaćanja traumatske situacije, a također i čovjekovom ličnošću. Burno neprihvaćanje situacije kod jednih može izazvati povišen pritisak, kod drugih – poslije eksplozije mržnje – počinje da slabi vid ili dolazi do moždanog udara, kod trećih će se pojaviti problem sa štitnom žlijezdom. No suština svih problema je ista: neprihvaćanje boli, neostvarene želje u osobnim odnosima.

Važnost žlijezda slinovnica

Svi naši osjeti i osjećaji su povezani sa žlijezdama. Što se događa kada mislimo na čovjeka kojeg volimo? Svakom misaonom procesu prethode i prate ga duboki osjećaji. Kada želimo vidjeti voljenu osobu, prije svega, uključuju se žlijezde slinovnice. To je mehanizam koji postoji milijardu godina.

Čak i danas, poslije milijardu godina, pri svakom kontaktu s vanjskim svijetom dolazi do aktiviranja pljuvačnih žlijezda. Pri tome, što je kontakt za nas važniji – intenzivnije je lučenje pljuvačke. Zbog toga ljubomornim ljudima stradaju ili zubi, ili vid, to jest, i vid, i sluh, i zubi – rezultat su evolucije pljuvačnih žlijezda.

Pri kontaktu s vanjskim svijetom čovjeku prvo prorade pljuvačne žlijezde, onda se uključi i štitna žlijezda, a poslije toga gušterača.

Štitna žlijezda, kontrolirajući i upravljajući situacijom, pomaže nam da realiziramo želje. Ako naiđemo na prepreke u ostvarivanju svojih želja, to jest ako dođe do njihovog uniženja, u onoj mjeri u kojoj pružamo otpor, ne prihvaćamo situaciju, u toj mjeri štitna žlijezda burnije reagira, povećavajući svoju aktivnost.

Takva nekontrolirana eksplozija energije opasna je za organizam. Trudeći se da ''probijemo'' situaciju po svaku cijenu, mi pokušavamo njome upravljati ne samo na površinskom, već i na unutarnjem, dubinskom nivou.

Ali, svaka situacija na finom planu predstavlja dio svemira; na tom nivou, koliko god se trudili, naš napor ne donosi rezultate. Čak i ako uvidimo uzaludnost svojih pokušaja da na vanjskom planu nešto promijenimo, može se dogoditi da se na suptilnom nivou i dalje borimo sa situacijom, trošeći veliku količinu energije, što može odvesti ne samo nas u smrt, već i našu djecu i unuke. Također, može se dogoditi da „isisamo“ energiju iz svojih budućih života.

Početak problema

U početku problem nastaje u žlijezdi kao energetskom organu, a onda problemi izbijaju i na fizičkom nivou. Ako hiperaktivnost štitne žlijezde postane opasna, doći će do nagle blokade njezine aktivnosti.

Često se kod čovjeka pojavi osjećaj kao da mu je zastao zalogaj u grlu.

Što se više ''lijepite'' za ljudsku sreću, to više energije gubite da biste je zadržali. Neprestani napor dovodi do degeneracije organa, pojavljuju se čvorići: organske promjene ograničavaju nekontrolirano trošenje energije.

Žene i štitnjača

Kod žena, problemi sa štitnom žlijezdom prije svega su povezani s ogromnom vezanošću za voljenog čovjeka, kada se žena doslovno ''zalijepi'' za muškarca i apsolutno nije u stanju da prihvati uniženje svoje požude.

Čvorovi na štitnoj žlijezdi, koji se u posljednje vrijeme sve češće pojavljuju kod žena, svjedoče da umjesto ljubavi žene osjećaju strast. Odricanje od ljubavi prema mužu, koji nije ispunio neka ženina očekivanja, izgleda kao želja da se s njim rastane, kao prevara, kao da ne želi s njim djecu, kao abortus. Sve je to neprihvaćanje uniženja sretne sudbine i požude.

Ako žena ne može dobrovoljno prihvatiti uniženje požude, onda uniženje dolazi u prinudnom obliku, kada se pojave ginekološki problemi ili nastane disfunkcija štitne žlijezde.

Problemi s djecom

Jedan od faktora koji mogu izbaciti čovjeka iz kolosjeka i dovesti do bolesti štitne žlijezde je problematično dijete. Ako roditelji nisu svoje dijete naučili da se prilagodi životu, onda će u periodu složenih, dugotrajnih bolnih situacija, biti prinuđeni da neprestano troše energiju da bi spasili dijete i to može dovesti do hormonalnih poremećaja.

Na nivou polja često se može vidjeti, kako je deformirana struktura u polju problematičnog djeteta, finim nitima povezana sa štitnom žlijezdom roditelja. To znači da se nepravilna reakcija na životne stresove, koja je prenesena djeci, sada vraća. Ako dijete ne može proći kroz situaciju koja mu je na finom planu zadana, roditelji odgovaraju za njegove greške.

Kada je dijete malo, to se gotovo ne može primijetiti, ali kada uđe u period spolnog sazrijevanja i kada njegova nepravilna reakcija na dolazeće događaje počne razarati duše njegove buduće djece, tada se kod roditelja pojavljuju ozbiljni problemi sa zdravljem, u ovom slučaju – sa štitnom žlijezdom. Pri tome, ranije, kada problemi još nisu doticali dijete, lijekovi su pomagali, no sada ne daju nikakav efekt. Jer lijekovi koje čovjek uzima ne mogu izliječiti njegovu djecu i unuke.

Rješenje

Lijekovi ne poboljšavaju čovjekov karakter i ne mijenjaju njegov odnos prema životu.

Ako štitna žlijezda ne uspije izaći na kraj s opterećenjem, onda, da bi se izbjeglo njezino oštećenje, prvo što treba učiniti je – spriječiti gubitak energije.

Dalje, potrebno je ponovo proći kroz sve bolne, ljekovite situacije koje smo dobivali preko bliskih osoba. Trebamo naučiti kako prihvatiti gubitak ljudske sreće, treba steći refleks očuvanja ljubavi. Treba se neprestano moliti za sebe i svoje potomke.

Potrebno je, također, naučiti kako osjetiti prvenstvo Božanske volje, da zaista u potpunosti pustimo bliskog čovjeka, oslobodimo se svih pretenzija prema njemu i svih strahova za njega. Bilo bi dobro, periodično, da voljena osoba za nas „nestane“ kao seksualni partner i da je promatramo kao prijatelja, brata, dijete. Zadovoljstvo se mora zamijeniti nevezanošću, tada se ljubav ne pretvara u vezanost i ne donosi duševne i fizičke muke.

U odnosu s bliskim ljudima treba razumjeti glavno: unutra, duboko u sebi, bližnjeg treba prihvatiti onakvog kakav jest. Nedopustivo je težiti da njegova sudbina u potpunosti postane identična našoj. Sudbina svakog čovjeka određena je odozgo i mi nemamo prava njome upravljati, to je isto kao pokušaj da upravljamo Bogom. Ponašanje bliskog čovjeka prema nama, određeno je Božanskom logikom.

Da bismo izmijenili drugoga potrebno je prije svega promijeniti sebe. Izvana, treba štititi svoja prava, s bližnjima se treba sukobljavati, inače će odnos izgubiti energiju. Ako se potrudimo pri tome da u duši stalno održimo osjećaj ljubavi, tada zahtjevi i oštre mjere mogu dati rezultat.

Klanjanje najuzvišenijim osjećajima rađa ljubomoru i netrpeljvost u odnosu s najbližima, ne samo u obitelji, već i na poslu. Kada čovjek pokuša pobjeći od obiteljskih problema u posao, to je, u suštini, zamjena ljubomore gordošću, i tada se, u i toj sferi, postepeno nakupljaju problemi. Čvrsta kontrola i ''probijanje'' na poslu, također dovode do preopterećenja štitne žlijezde i stvara dalje probleme s njom.

Ljubav liječi

Ljubav je najveća sreća u svemiru, i zato ljubav prema drugom čovjeku može neprimjetno da zakloni ljubav prema Bogu.

Vjerujući čovjek, koji poštuje zapovijedi, koji se žrtvuje i zna kako da se ne veže, osjeća i vidi Božje prisustvo u svemu i u svojoj podsvijesti voljenog čovjeka promatra kao instrument za spoznaju Boga.

On u čovjeku voli njegovo istinsko „Ja“, to jest Božansko, zato je njegova ljubav praktično lišena vezanosti i zato ne ubija ni onoga koga voli, ni sebe samog.

Mi ne znamo što se događa u našoj podsvijesti, u kakvom su stanju najdublji slojevi naše duše. Ali, ako je duša prirasla za vrijednosti ovoga svijeta, onda nam voljeni čovjek mora nanositi bol, radi spasenja naše duše. To je potrebno shvatiti i prihvatiti blagovremeno. Stupanj bola i potresa kroz koje moramo proći određeni su veličinom naših unutarnjih problema.

Često se bolna situacija, naizgled nesavladiva, vremenom utapa u našu podsvijest i više nam ne nanosi veliku bol. Kaže se: vrijeme liječi sve.

A zapravo, samo podsvijest ne osjeća bol, no energija nastavlja da otječe, gubimo je. Kada takva situacija, uronjena u podsvijest, dođe do slojeva fizičkog zdravlja, psihe ili sudbine, počinjemo se bezbolno raspadati ili, da bi se spasili, teško se razbolijevamo ne shvaćajući pri tome što se događa.

Treba shvatiti: vrijeme ne liječi. Liječi ljubav.

Vrijeme razara situaciju i stvara iluziju izlječenja.

Ali na finim planovima nema roka trajanja i ono što smo učinili, katkad je nevidljivo prisutno, tu pokraj nas.

Ono nikuda ne odlazi. Ono se mijenja ili iščezava kada se promijenimo mi.