Koja je povezanost intolerancije na hranu i sindroma iritabilnog crijeva?

Sindrom iritabilnog crijeva je najčešća dijagnoza iz gastroenterologije koju često postavljaju liječnici opće prakse. Predstavlja motorni poremećaj gastrointestinalnog trakta karakteriziran promjenama u evakuaciji stolice, abdominalnom boli i odsutnošću detektabilne organske bolesti, piše Poliklinika Analiza.

Sindrom iritabilnog crijeva je motorni poremećaj gastrointestinalnog trakta karakteriziran promjenama u evakuaciji stolice, abdominalnom boli i odsutnošću detektabilne organske bolesti.

Sindrom iritabilnog crijeva je najčešća dijagnoza iz gastroenterologije koju često postavljaju liječnici opće prakse.

Čak 20 % populacije boluje od ovog poremećaja od toga 75 % žena. Dva su moguća razloga za ovu razliku u učestalosti po spolovima: često su simptomi povezani s menstruacijom i trudnoćom, te su žene sklonije potražiti liječničku pomoć u usporedbi s muškarcima.

Značaj ovog poremećaja je u povezanosti sindroma iritabilnog crijeva sa simptomima mialgije, kroničnog umora, dismenoreje, depresije, tjeskobe, urinarnih poremećaja...

Bolest se najčešće javlja (50 % slučajeva) u dobi između 30 i 50 godine života.

Klinički simptomi:

Bolovi u trbuhu zbog spazma tankog i debelog crijeva; bol je vrlo često lokalizirana, u većini slučajeva, u lijevom donjem kvadrantu, a može imati karakter od probadajuće do grčevite, nelokalizirane opstipacije i/ili proljeva te nadutosti.

Bolesnike možemo, podijeliti u grupe s prevladavajućim simptomima opstipacije ili proljeva ili izmjenično proljeva i opstipacije.

Bolesnici s prevladavajućim simptomima opstipacije obično daju podatke o bolnoj, tvrdoj stolici sastavljenoj od više malih komadića, dok bolesnici s prevladavajućim simptomima proljeva opisuju česte, rijetke, vodenaste stolice, praćene osjećajem užurbanosti.

Simptomi se nerijetko pojačavaju nakon jela, a popuštaju nakon defekacije i u večernjim satima.
Od ostalih gastrointestinalnih simptoma treba spomenuti povraćanje, mučninu, vjetrove, podrigivanje.

Sindrom iritabilnog crijeva inače se liječi antispazmoliticima, antidepresivima te lijekovima koji mijenjaju crijevni motilitet, ovisno o tome dominiraju li simptomi opstipacije ili dijareje.

Neučinkovitost klasičnih oblika liječenja često navodi pacijente da potraže alternativne oblike liječenje posebno kroz promijenjen način prehrane. Promjena načina prehrane obično se prenosi usmenim putem od pacijenta do pacijenta i sigurno to nije nešto što se može iskoristiti u kliničkoj praksi.

Upravo zbog toga Atkinson i suradnici uočavajući da eliminacija određenih namirnica dovodi do poboljšanja simptoma napravili su dvostruko slijepi, randomizirani i klinički kontrolirani pokus značenja IgG antitijela u sindromu iritabilnog crijeva.

Imunoglobulin IgE nisu koristili u istraživanju jer sindrom iritabilnog crijeva ne karakterizira pražnjenje crijeva odmah po ingestiji određene namirnice kao što je to slučaj kod nutritivnih alergija.

Uočili su da odgođeni odgovor nakon izlaganja određenom antigenu kao što je slučaj u ovom sindromu, može biti jedino kontroliran od strane imunoglobulina IgG.

Naravno, kompletan ovaj mehanizam ne bi se mogao dogoditi bez crijevne barijere u kojoj se zbivaju brojni imunološki i fiziološki procesi koji isključuju i razgrađuju antigen te smanjuju njegovu adherenciju, penetraciju i prijenos.

Nakon ulaska antigena u lumen crijeva, imuno predočavajuća stanica točnije dendritička stanica ga prihvaća, obrađuje i ispoljava na svojoj površini u sklopu antigena tkivne histokompatibilnosti i pokreće se imunološki slijed od naivnog T limfocita do njegove podijele u TH1 i TH 2 pomoćničke limfocite.

U tom procesu značajnu ulogu imaju interleukini, a u ovom slučaju TGF beta (transforming growth factor) koji predstavlja ključnu molekulu u sintezi imunoglobulina A, ključnog antitijela za održavanje cjelovitosti crijevne barijere ali i ostalih sluznica ljudskog tijela.

U određenim okolnostima, kao npr. za vrijeme metaboličkog stresa, infekcija, miran suživot kroz crijevnu barijeru biva poremećen i razvija se upalni odgovor, što pogoršava crijevnu permeabilnost koja se povećava i sve veći je transport antigena kroz nju.

Upalni proces narušava i funkciju glatke muskulature, enteričkih živčanih vlakana a s vremenom bivaju zahvaćeni i dublji neuromuskularni slojevi te s vremenom dolazi do razvoja sindroma probušenog crijeva u kojem se događa sve veći transport antigena i stimulacija IgG antitijela.

Sve ove podatke iskoristili su Atkinson i suradnici prilikom istraživanja. U istraživanje je bilo uključeno 150 pacijenata, koji su svi imali normalne hematološke i biokemijske parametre, ali i uredan endoskopski nalaz.

Celijakija je bila isključena kroz detekciju tkivne transglutaminaze, a nepodnošljivost laktoze kroz izdisajni test vodika. U istraživanje također nisu bile uključene osobe koje su imale neku koegzistirajuću bolest, ali i gastrointestinalne operacije kao apendektomija, kolecistektomija, operacija hijatalne hernije.

Pročitajte još

7 simptoma intolerancije na laktozu

Istraživanje je trajalo 12 tjedana, a 150 pacijenata bilo je podijeljeno u dvije skupine po 75 pacijenata. Prva grupa bila je na takozvanoj «lažnoj dijeti» sastavljenoj od namirnica koje najčešće osobe isključuju iz prehrane jer smatraju da im to isključivanje pomaže u terapiji sindroma, a druga skupina pacijenata provodila je «pravu dijetu» baziranu na nalazu IgG antitijela na antigene hrane, odnosno pridržavali su se svog individualnog testa intolerancije.

Zaključak nakon 12 tjedana: u grupi pacijenata koji su se pridržavali testa intolerancije došlo je do značajnijeg poboljšanja odnosno gubitka simptoma iritabilnog crijeva, a uočilo se i poboljšanje kvalitete života dok su simptomi depresije i anksioznosti koji često prate ovaj sindrom bili umanjeni u odnosu na grupu s «lažnom prehranom»

Ovi podaci sugeriraju da IgG antitijela na antigene iz hrane odnosno test intolerancije mogu imati ulogu u pomoći pacijentu, a prave odgovore dati će daljnja biomedicinska i klinička istraživanja.