Kad više ne vide nikakav smisao u životu dolaze u Cenacolu u Međugorju

U zajednici Cenacolo u Međugorju, osim ovisnika o drogi i kocki, u posljednje vrijeme sve je više i onih koji pomoć traže radi depresije.

Antonio (32), dolazi iz Njemačke i u zajednici je dvije i pol godine, a došao je, kako kaže, jer je izgubio volju za životom.

Prije pet godina posjetio je Međugorje jer su mu i roditelji podrijetlom iz toga mjesta. Tada je poslušao svjedočanstvo jednog štićenika Cenacola u čijoj se priči pronašao pa se nedugo zatim odlučio vratiti i okušati svoju sreću u toj zajednici.

''Prije nego sam ušao u zajednicu radio sam i želio napredovati i na poslu i u životu, ali došao sam do trenutka kad više nikako nisam vidio njegov smisao. Sjetio sam se dečka čije sam svjedočanstvo slušao jednom u Međugorju, kojemu je sve bilo super u životu i sve u redu s obitelji ali se, kao i ja, izgubio te sam se odlučio vratiti ovdje i pokušat ispočetka život u Cenacolu'', priča Antonio.

Uloga anđela čuvara

On u Zajednici ima ulogu 'anđela čuvara', titulu koja se dodjeljuje osobi koja duže boravi u zajednici i koja pomaže onima koji tek uđu u nju radi raznih ovisnosti.

''Prvih mjeseci osobu koju čuvam nikada ne ostavljam samu. Pokušavam tom dečku pomoći da se otvori i priča o svojoj prošlosti. S njim, šetam, spavam, jedem. Sve što on radi i ja radim'', objašnjava svoju sadašnju ulogu u zajednici Antonio.  

Ne uzimaju, dodaje, medikamente za bolove jer je puno njih imalo problem s raznim drogama pa onda koriste prirodnu medicinu i kako kaže, 'vidaju rane' vjerom u Boga.

Svatko u zajednici ima svoja zaduženja 

Inače, radni dan u Zajednici počinje molitvom u 6 ujutro i nastavlja se radnim obvezama u kojima svatko ima svoja zaduženja.

Rene (45) iz Slovačke koji je izišao iz zajednice nakon pet godina, oženio se i nastanio u Međugorju i kaže kako se vrlo dobro snašao u vanjskom svijetu te našao prioritete u životu. 

''Bavim se kamenom u građevinarstvu'', ističe Rene, napominjući kako je taj zanat naučio u zajednici te da se povremeno dolazi družit s prijateljima koje je tu stekao.

Naime, u zajednici postoje radionice za obradu željeza, kamena i drveta gdje štićenici rade i privređuju za sebe, odnosno zajednicu. Izrađuju razne kućanske predmete ali i predmete u građevinarstvu te suvenire. 

Sve što se nalazi u kući, štićenici su sami izradili. Bitno je, kažu iz zajednice, steći radne navike te se vratiti normalnom životu.

U zajednici nema mobitela, interneta

Mateo (25) godina iz Drvara koji je u zajednicu došao prije tri godine zbog problema s kockanjem ovih dana izlazi u vanjski svijet za koji je, kaže, spreman.

''Uz svakodnevni rad i trud i uz braću otkrio sam novi svijet. Nisu mi više bitne karte koje su mi ranije oduzimale cijeli dan. Otkrio sam da mogu svojim rukama nešto pravit i naučio raditi s kamenom'', objašnjava Mateo.

Navodi kako je spreman za vanjski svijet, a u zajednici je u godinu dana naučio talijanski te se služi s još par jezika.

''Ostavio sam puno dugova i majku koja je najviše podnijela zbog mene. Nadam se da ću vratiti dug društvu i početi nešto raditi kad izađem. Zajednica mi je uvijek potpora, i u slučaju da ne budem sretan vani, mogu se vratiti'', ističe Mateo.

Njegova majka boravi u zajednici desetak dana kako bi se upoznala s njegovim životom u Cenacolu te mu bila potpora u vanjskom svijetu.

''Prvih mjesec dana nisam htio ni s kim pričati i bilo mi teško jer nema cigara, interneta, mobitela (…) Teško mi je bilo otvorit dušu, a kamoli ići na molitvu. Navikao sam sve sam i kad i kako meni odgovara. Ovdje se mole tri krunice dnevno… Na kraju sam pristao ići na molitvu samo da mi prestanu govorit što da radim. No malo po malo, sve sam bio ponosniji što sam bio na molitvi, počeo sam se osjećati življe'', sa smjehom prepričava Mateo svoje prve dane u zajednici.

Ovdje nisu, dodaje, opterećeni financijskim problemima jer uz dobre ljude, rad i Božju providnost nikad nisu bili ostavljeni.

U Zajednici smješteni muškarci iz 16 zemalja svijeta

Zajednica Cenacolo osnovana je 1983. godine u Italiji, nakon čega se proširila po cijelom svijetu i danas broji oko sedamdeset kuća, među kojima su i dvije – muška i ženska u Međugorju.

Zajednica muške kuće broji 45 muškaraca iz 16 zemalja svijeta (Italije, Hrvatske, BiH, Burme, Španjolske, Francuske, Argentine Brazila i Engleske…), dok je u ženskoj kući 20-ak žena.

Zajednički jezik im je talijanski.