Cilj hipoterapije nije jahanje: Konji pomažu djeci svladati strah i razvijati sposobnosti

Konji nisu samo dio sporta i rekreacije, postali su važni saveznici djece s teškoćama u razvoju. U Udruzi Iskra kroz hipoterapiju i terapijsko jahanje rade s djecom na motorici, ravnoteži, pažnji, samopouzdanju i drugim sposobnostima, a jedan od njihovih najvećih ciljeva jest da ova vrsta terapije u budućnosti bude dostupna preko zdravstvenog osiguranja kako njezini troškovi ne bi padali isključivo na roditelje.

O tome kako hipoterapija izgleda u praksi, zašto se upravo konj koristi u terapiji i kakve su promjene primjećivali kod djece, za N1 govorila je Jelena Bralović, jedna od utemeljiteljica Udruge Iskra.

Iako se ova dva pojma često koriste zajedno, Bralović naglašava kako između hipoterapije i terapijskog jahanja postoji velika razlika.

"Hipoterapija je fizioterapeutska metoda, odnosno oblik fizioterapije i okupacijske terapije uz pomoć konja. Hipoterapiju može provoditi isključivo visokoobrazovani fizioterapeut, dok terapijsko jahanje provodi licencirani instruktor terapijskog jahanja i to je više poput sportske discipline u kojoj koristimo konja kao terapijsku pomoć", pojasnila je.

Za terapijsko jahanje, dodaje, potrebno je prethodno iskustvo u samom jahanju, kao i dodatne edukacije za rad s djecom s teškoćama.

"Kako bi se bavili terapijskim jahanjem, odnosno provodili terapijsko jahanje, prvo morate biti izvrstan trener jahanja, trebali biste prethodno trenirati jahanje, imati dosta iskustva u samom jahanju kao sportu i uz to dodatne edukacije vezane uz djecu s teškoćama i samu terapiju", rekla je.

Bralović se bavi hipoterapijom, dok njezina kolegica i suosnivačica Udruge Nera Pinjo radi terapijsko jahanje.

"Ogromna je razlika. Mi se često šalimo i kažemo da je gotovo jedino isto to što obje koristimo konja. Tako da, neka svatko radi ono za što je školovan, naravno", kazala je Bralović.

Iskra je nastala kako bi se bavila isključivo terapijom

Sve tri osnivačice Iskre prethodno su radile u drugim klubovima, ali su, kako kaže Bralović, željele stvoriti prostor posvećen isključivo terapiji.

"Mi smo sve bile u drugim klubovima i radile smo terapiju. Međutim, zato što nismo imale dovoljno dobre uvjete, odlučile smo osnovati Iskru, udrugu u kojoj ćemo se baviti samo terapijom", priča Bralović

Jedan od razloga zbog kojih ne žele kombinirati komercijalno jahanje i terapijski rad upravo je dobrobit djece koja dolaze u Iskru.

"Imamo stvarno, hvala Bogu, oko 20 konjičkih klubova u Sarajevu i okolici Sarajeva koji se bave komercijalnim jahanjem, školom jahanja i treninzima, a mi smo odlučile da Iskra bude isključivo centar za terapiju, i zbog same djece koja nam dolaze, jer bi bio psihološki kontraefekt kada bismo imali sportaše, pa nam onda dođu djeca koja tu ništa ne mogu."

Udruga je registrirana u veljači 2024. godine, ali je nakon toga uslijedio dug proces stvaranja odgovarajućih uvjeta.

"Ovaj prostor gdje je sada Iskra bila je samo livada, njiva i oranica, doslovno nije bilo ničega. Tako da su nam trebale dvije godine da izgradimo objekt i stvorimo uvjete kako bismo mogli raditi."

Ni svaki konj, naglašava, ne može biti uključen u terapiju.

"Za terapiju se ne može koristiti bilo koji konj. To su konji koji moraju biti savršeno mirni, hladnokrvni, da ne reagiraju na sve te rekvizite koje ćemo koristiti i na djecu s teškoćama u razvoju. Tako da je to bio jako dug i težak put da sve to ostvarimo, da stvorimo gotovo idealne uvjete za rad."

Cilj je da roditelji jednog dana dolaze sa zdravstvenom iskaznicom

Jedan od najvažnijih planova Udruge jest borba za refundaciju troškova hipoterapije kroz zdravstveno osiguranje.

"Planiramo se boriti za refundaciju troškova kroz zdravstveno osiguranje. Znači, svako dijete kojem je potrebna ta vrsta terapije trebalo bi moći doći sa zdravstvenom iskaznicom. To je moj najveći cilj, naravno i cilj svih nas, zato što, nažalost, jako puno djece treba tu vrstu terapije", kazala je.

Roditelji djece s teškoćama često istodobno moraju organizirati velik broj različitih terapija, što predstavlja i vremensko i financijsko opterećenje.

"Roditelji više ne mogu fizički stići odvesti dijete i na plivanje i kod logopeda, jer sva ta djeca ne idu samo na hipoterapiju, nego i na još pet različitih terapija. I ti roditelji jednostavno više ne mogu fizički stići odvesti dijete na sve te terapije, a ne mogu ni financijski."

Zbog toga žele pronaći način da pomognu obiteljima u pokrivanju troškova.

"Tako da će nam to biti glavni cilj, uz bavljenje terapijom, da osiguramo financijska sredstva tim roditeljima kako bi mogli dovoditi svoju djecu. Kao i na svaku drugu terapiju, odete u dom zdravlja, odvedete dijete na fizikalnu terapiju, rehabilitaciju, kada ima skoliozu ili kada se dogodi neki prijelom, tako isto želimo da mogu dovesti djecu na hipoterapiju."

Zašto baš konj?

Bralović je pojasnila da se u hipoterapiji koriste specifičnosti kretanja konja, ali i sam kontakt djeteta sa životinjom.

Prema njezinim riječima, konj ima višu tjelesnu temperaturu od čovjeka i niži puls, a sam kontakt, četkanje i boravak uz životinju mogu djelovati umirujuće.

Posebno je važan način na koji se konj kreće.

"Konj ima trodimenzionalan hod. To je najsličnije ljudskom hodu. I jako je dobro kod djece koja imaju problema, primjerice, s hodanjem. Kada dijete sjedne, odnosno jahač sjedne na konja, dolazi do takozvane simulacije hoda."

Pokreti se, pojašnjava, prenose na tijelo osobe koja sjedi na konju.

"Svi ti pokreti, taj trodimenzionalni hod konja prenosi se na zdjelicu jahača, na trup, pa onda, naravno, i na ostatak tijela. Frekvencija mu je od 90 do 110 koraka u minuti, što je najsličnije ljudskom hodu."

"U hipoterapiji cilj nije jahanje"

Jedna od ključnih razlika u odnosu na klasično jahanje jest to što dijete na konju istodobno obavlja druge terapijske zadatke.

"Medicinski, da malo stručnije kažemo, hipoterapija utječe na neuromotoriku, senzomotoriku, psihomotoriku i sociomotoriku. Što se tiče psihomotorike, jako je dobra stvar to što mi djetetu tada gradimo samopouzdanje. Dijete svladava strah i od životinje i od visine", navela je Bralović.

Kaže da su u praksi primjećivali dobre rezultate i kada rade na pažnji i fokusu.

"Kada želimo raditi vježbe za fokus i pažnju, imali smo jako dobre rezultate, upravo zato što dijete nesvjesno napravi neke stvari dok jaše."

Bralović naglašava da u hipoterapiji jahanje samo po sebi nije cilj.

"U hipoterapiji nije cilj jahanje, nego dijete dok jaše obavi dosta drugih zadataka koje sam od njega tražila, a da toga pritom nije ni svjesno. Zato što je fokusirano na jahanje, a zapravo nesvjesno obavi druge zadatke koje ne bi moglo napraviti za stolom."

Kada bi se isti zadatak postavio djetetu za stolom, kaže, situacija bi mogla izgledati potpuno drukčije.

"Primjerice, sada da kažem djetetu da sjednemo za stol i kažem: 'Hajde, napravi to.' Dijete bi se previše opteretilo i sigurno to ne bi napravilo."

"Krećemo od onoga što dijete može"

Govoreći o radu s djecom iz spektra autizma, Bralović je navela primjer majke koja joj je ispričala da je njezino dijete počelo trčati boso po travi, što je za nju predstavljalo značajan napredak u odnosu na raniju osjetljivost na dodir.

"Meni je napredak i nešto što se ne može platiti kada mi majka djeteta koje ima autizam dođe i kaže kako je dijete trčalo boso po travi. Znate, to je što se tiče tog taktilnog osjeta. Djeca s autizmom jako su osjetljiva na sve te dodire. I mi onda kroz hipoterapiju radimo sve te vježbe kako dijete više ne bi bilo toliko osjetljivo", ispričala je.

Naglašava da se pristup prilagođava svakom djetetu i njegovim mogućnostima.

"Nikada ne krećemo od onoga što dijete ne može napraviti, nego uvijek od onoga što može, pa onda lagano, postupno ulazimo u ono što ne može, kako dijete odmah na početku ne bi izgubilo volju i kako ga ne bismo demotivirali."

Hipoterapija nije namijenjena samo djeci s intelektualnim teškoćama

U Iskri rade i s djecom koja imaju fizičke teškoće, probleme s držanjem ili kralježnicom.

"Mi radimo s djecom s intelektualnim teškoćama, ali isto tako i s fizičkim teškoćama. To može biti i najobičnija skolioza, odnosno skolioza do 30 stupnjeva, ili dijete koje ima loše držanje", objasnila je.

Bralović je govorila i o iskustvu postrehabilitacijske hipoterapije s djecom iz Udruge "Srce za djecu".

"Znači, nisu uključena samo djeca s intelektualnim teškoćama. Za tri mjeseca djevojčica je ispravila držanje tijela, više nije zabacivala nogu."

Prema njezinim riječima, jahanje zahtijeva aktivaciju velikog broja mišića i neprestano održavanje ravnoteže.

"Jahanje kao sport vrlo je kompleksno i zahtijeva aktivnost svih mišića. Tako da, dok jašete, dok ste na konju, konj vas neprestano izbacuje iz ravnoteže. Zbog toga upravo hipoterapija daje najbolje rezultate kod djece koja imaju loše držanje."

Dodala je da danas velik broj djece ima problema s držanjem, posturom i kralježnicom te istaknula da o učincima koje je primijetila govori iz vlastitog iskustva i iskustva roditelja koji su dovodili djecu.

Svaki konj ne može biti terapijski konj

Udruga trenutačno ima pet konja, ali nisu svi spremni za terapijski rad.

"Imamo ih pet, s tim da nisu svi još za terapiju. Imamo tri konja koja su zrela i fizički i mentalno. Sazreli su. U glavi moraju sazreti kao što moramo i mi da bi bili za tu vrstu terapije. Premlad konj ne može se koristiti", pojasnila je.

Imaju i sedmomjesečno ždrijebe te mladu kobilu koja je nedavno napunila tri godine.

"Tek sada je ujahujemo. Vjerojatno će biti zrela tek za otprilike dvije godine da možemo raditi terapiju s njom."

Od paničnog straha do želje da pomazi psa

Djeca koja prvi put dođu u Iskru ponekad imaju velik strah od životinja. U tim slučajevima, kaže Bralović, ne počinju odmah s konjem.

"Imamo i pse uz konje, tako da djeca kada dođu s nekim paničnim strahom, ne boje se samo konja, nego svih životinja. Tako da im je prvi korak odmah pas, pa tu malo svladaju strah, a onda konj."

Prisjetila se i situacija u kojima su promjene iznenadile roditelje.

"Imali smo dosta situacija u kojima roditelji nisu mogli vjerovati. Nakon hipoterapije spustila sam dijete, dijete je sjahalo i roditelji nisu mogli vjerovati da je upravo njihovo dijete tražilo da pomazi psa kojeg se do tog trenutka panično bojalo."

Istodobno naglašava da se rezultati ne mogu očekivati preko noći.

"Ne možemo očekivati da će dijete preko noći odmah prestati osjećati strah. Mada je bilo i slučajeva u kojima je doslovno izgledalo kao da je nekim čarobnim štapićem taj strah odletio."

Bralović na kraju poručuje da su informacije o radu Udruge Iskra dostupne putem njihove Instagram stranice, telefona i e-maila.

"Ako želimo da se čuda dogode, moramo vjerovati u njih. Ništa nije nemoguće", zaključila je Jelena Bralović.