Zaboravljena priča iz 1919. godine: Ratni invalidi iz Mamića i Borajne godinama su čekali pomoć države

Koliko je nakon Prvog svjetskog rata bilo teško ostvariti prava ratnih invalida, udovica i obitelji poginulih vojnika, svjedoče zapisi iz glasila "Narodna sloboda", koje je u više navrata pisalo o problemima s kojima su se suočavali stradalnici i njihove obitelji.

U broju od 6. listopada 1920. godine "Narodna sloboda" navodi kako se pitanje ratnih invalida tada još uvijek nalazilo u procesu rješavanja, dok su tisuće ljudi čekale pomoć države.

"Naše invalidsko pitanje nalazi se u stadiju rješavanja. Ministarstvo uređuje statistiku, te prema njoj imamo 137.000 invalida, 301.000 obitelji u ratu poginulih i 37.000 ratne siročadi. Invalidsku potporu primat će oni, za koje se ustanovi 20% nesposobnosti i to za svaki procenat nesposobnosti po 1 dinar", objavila je "Narodna sloboda".

U istom razdoblju isticalo se kako brojni invalidi, iako su ispunjavali uvjete, nisu brzo dolazili do svojih prava.

Buntić upozoravao na zaboravljene invalide

U siječnju 1921. godine list je objavio istup narodnog poslanika Buntića koji je upozoravao na položaj invalida, udovica i ratne siročadi.

"Stanje naših invalida, siročadi i udovica ne može biti žalosnije. Za ljude, koji su dali svoj život za domovinu, danas nitko ne mari", prenijela je "Narodna sloboda" njegove riječi.

Buntić je zbog toga uputio predstavku Zemaljskoj vladi u Sarajevu i Povjereništvu za socijalnu skrb, tražeći da se ubrza rješavanje zahtjeva.

"Po često puta žali se narod, da udovice te siročad, kao i invalidi našega kraja ne dobivaju mirovine, pa makar da su već od 2 godine i dulje predali molbe kod kotarskih ureda", naveo je Buntić.

Dodao je kako su vojni referenti u kotarskim uredima uglavnom uredno obavljali svoj posao, kompletirali zahtjeve i prosljeđivali ih dalje, ali da su rješenja izostajala.

"Imao sam priliku, da se uvjerim kod više kotarskih ureda, da su vojni referenti, kojima je ova akcija dodijeljena u svim uredima, svoju dužnost savjesno vršili, molbe odmah kompletirali te dalje predlagali, ali do danas rješenja stranke dobile nijesu", pisao je Buntić.

Posebno je upozoravao na male iznose pomoći koji nisu bili dovoljni za osnovni život.

"Neka se izvoli Visoka zemaljska vlada sjetiti, da jedan naš invalid, teško ranjen eventualno bez noge, dobiva 22 K (slovom: dvadeset dvije) krune mjesečne mirovine, te mora radi podignuća ove svotice često 50 i više kilometara u čaršiju putovati", naveo je.

Usporedio je tadašnja primanja s onima u Srbiji, navodeći kako su i tamošnji iznosi bili mali, ali ipak viši.

"U Srbiji dobiva takav invalid 30 dinara mjesečno, što je također odveć malo, ali ipak ne ovako malo kao u nas", stoji u tekstu.

Buntić je upozorio i na položaj ratnih udovica.

"Pa također mirovina udovica, koja iznosi 9 K mjesečno, preveć je malešna", naveo je.

Tražena hitna pomoć i brže isplate

U svojoj predstavci Buntić je od Zemaljske vlade tražio da se invalidima, udovicama i siročadi osiguraju primjereni dodaci te da se ubrza isplata mirovina.

"Da odredi udovama, siročadi te invalidima ove zemlje primjereni dodatak na skupoću, a invalidima, koji su teško ranjeni, da omogući ne samo na papiru nego uistinu, da se mogu ishraniti od svoje mirovine", jedan je od zahtjeva iz predstavke.

Tražio je i da se, ako se postupci ne mogu brzo završiti, odmah isplaćuju potpore u visini pripadajućih mirovina kako bi stradalnici mogli preživjeti teško razdoblje.

"Da se požuri rad oko doznake mirovine pomenutim licima, a ako to nije moguće da se odmah izdade potpora u visini mirovine, te tako da se omogući ovoj sirotinji, da ovo teško doba preživi", poručio je Buntić.

U nastavku predstavke upozorio je i na probleme u sustavu nadzora invalida, tvrdeći da su raniji postupci bili neučinkoviti.

"Upozorujem Zemaljsku vladu, da je od ujedinjenja do dana izdanja ove naredbe, ovaj rad već bio u rukama Pukovskih okružnih komanda, ali iste nijesu u tom pogledu ništa radile, a naši su invalidi skapavali od gladi", navedeno je u predstavci.

Objava Digitalnog arhiva Široki Brijeg uz fotografiju invalida Prvog svjetskog rata iz Mamića i Borajne tako ne donosi samo povijesni prizor ljudi koji su prošli ratna stradanja, nego i podsjetnik na dugotrajnu borbu za prava onih koji su nakon rata ostali s trajnim posljedicama.