VIDEO | Led iz ove špilje nosio se u Prozor i od njega se radio sladoled!
Usporediti današnji način života s onim od prije pedesetak godina, skoro je nemoguće, a ako bismo se ''vraćali'' još više u prošlost, slobodno možemo reći, to su dva različita svijeta.
Slušajući priče starijih, samo možemo zamišljati njihovu svakodnevicu, posebno u ljetnom periodu. Oni koji su živjeli na planini, stalno su se borili s nestašicom pitke vode, kako za sebe, tako i za stoku, koje je, za razliku od danas, bio ogroman broj.
Glavni ''izvori'' na planini bile su lokve, koje su doslovno značile život. Ljudi su bili prisiljeni snalaziti se na sve moguće načine i vodu tražiti gdje god su mogli. Nekada davno, u toj potrazi, našli su špilje u kojima kroz cijelu godinu vladaju snijeg i led. Iako ih je bilo više, vjerojatno zbog toga što je najveća, špilja Propala postala je najpoznatija.
Zbog potrebe za vodom, ljudi su bili prisiljeni spuštati se u unutrašnjost špilje, vaditi snijeg i led, otapati ih na suncu i dobivati prijeko potrebnu vodu.
Polovicom prošloga stoljeća led iz Propale nošen je i u Prozor gdje se koristio za proizvodnju sladoleda.
Ono što se zna o Propali temelji se na legendama i ništa nije dokazano. Prema nekim pretpostavkama, Propala je u izravnoj vezi s izvorom Krupić ispod Matinih stina na južnoj obali Ramskog jezera, koji je i najznačajnija pritoka rijeke Rame.
Iako se Propala nalazi na relativno teško dostupnom mjestu, na njenom okolnom terenu, vidljiv je utjecaj čovjeka i “civilizacije”. Želimo li sačuvati ovakve fenomene, moramo se prema njima odnositi na adekvatan način, piše Rama-Prozor.info.
Članovi Speleološkog društva “Mijatovi dvori” iz Tomislavgrada Josip Marković, Ivan Baković - Baka, Ivan Bebek, Mate Radoš, Mario Sučić, Mirela Stojić, Ivan Soldo, spustili su se u Propalu i odradili prvo istraživanje njezine unutrašnjosti, a o svemu su napisali svoje viđenje.
Ulaz u jamu izgleda impresivno. Opremamo i spuštamo se u ne baš ugodnu prvu vertikalu, naime spuštamo se dvadesetak metara na gomilu snijega i nabacanih grana koje čine pravi mali labirint, koji je neugodan za prolazak, jer je sklizak, a svakim novim korakom između greda propadne se kroz snijeg.
U istočnom kutu ulazne vertikale se nalazi mali skok od sedam metara koji se odmah zatvara, ali prema sjeverozapadu se otvara pravi doživljaj snježnice. Naime, odmah po ulazu u vertikalu se spušta niz veliku santu leda, onaj čisti "plavi led" kako se kaže.
I tako nekih 25 metara. Poseban doživljaj, ne baš tako čest.
U jednom dijelu niz stijenu led pravi prave male prekrasne ledene saljeve koji nas prate sve do dna jame, gdje nas je i pod nogama dočekala ogromna količina leda.
Jama ide dalje petnaestak metara ukoso niz led, gdje završava sa skokom od pet metara, i čepom od snijega, tako da nismo sigurni da joj je tu kraj.
Dakle, prema speleološkom nacrtu, oko šezdeset metara dubine, što je čini definitivno najdubljom na Vranu, s mogućnošću daljnjeg napretka.
U jami smo pronašli i malu skupinu kornjaša, nama ne baš poznatih, pa je lako moguće da je neka nova vrsta, a što ćemo uskoro saznati.
