Vesna Pisarović na Moba Street Food Festivalu- ponovno u Mostaru nakon skoro 20 godina

Vesna, nije vas dugo bilo na sceni niti na nastupima uživo, ali vratili ste se, kako kažu, “na velika vrata”: koncerti, nastup na Dori, koncert u Areni. Kako se osjećate ponovno na sceni pred publikom koja u glas pjeva pop hitove koji su obilježili 90-te i 2000-te?

Osjećam se kao da tog „prije“ uopće nije ni bilo. Svaki koncert doživljavam kao novi početak, i upravo je to ono što je prekrasno u cijeloj priči. Jazz me naučio strpljenju i da živim u trenutku, a kroz tu praksu naučila sam i uživati u svakom nastupu. Moje stare pjesme, iako nisu iz 90-ih nego iz ranih 2000-ih, doživljavam kao da ih pjevam iznova svaki put. Svaki koncert donese novu interpretaciju, pjevam ih na malo drugačiji način, s ponešto izmijenjenim aranžmanima, ali osnovna forma pjesme ostaje netaknuta. U pop glazbi to je svetinja i to se ne smije dirati. Izuzetno sam zahvalna što mogu pjevati na ovakvim pozornicama pred stvarnom publikom. Imam prekrasnu publiku koja me uvijek oduševi, i to mi daje nevjerojatnu energiju i motivaciju da svakim koncertom iznova uživam u onome što radim.

2. U lipnju ste izdali i novi album “Poravna”, za nas u Bosni i Hercegovini sevdah je prisutan od najranije životne dobi. Što je za Vas sevdah i kako ste dobili želju i inspiraciju za zadnji album?

I kod mene je sevdah bio prisutan od najranije dobi. Moja mama ga je često pjevala, pjevala sam s njom, pjevale smo dvoglasno, u autu, kad bi dolazili gosti... Ta emocija u sevdahu je nešto što poznajemo od malih nogu. No, inspiracija za pjesmu poravna došla je iz potpuno drugog razloga. Duboko sam se već zaglibila u jazz kad sam jednog dana na SoundCloudu otkrila emisiju banjalučkog kompozitora i etnomuzikologa Vladimira Miloševića. On je snimao pjevače po selima, koji su izvodili pjesmu poravnu ili pjesmu dugog daha, ponekad bez instrumenta, ponekad uz saz. Među njima su bile i pjevačice poput Raseme Katane i Emine Zečaj, i mnoge od njih nepoznate široj publici. To me te noći podsjetilo na nešto slično kao kada Billie Holiday pjeva japansku pentatoniku, taj muzički izraz me jako nadahnuo. U tom trenutku pristupila sam pjesmi više kao jazz glazbenik nego kao pjevač. Naravno, usvajajući te pjesme, ponovno sam prošla kroz emociju koju sam uvijek osjećala u sevdahu i koju volim, i tako je nastao album. Album je dugo nastajao, a pandemija nas je malo usporila. Snimila sam ga s divnim glazbenicima, uključujući i svjetske jazz umjetnike. Imala sam sreću da ga je objavio hrvatski neovisni jazz label PDV, i izašao je kao dvostruki vinil jedno pravo, audiofilsko izdanje.

3. Kada danas čujete svoje rane hitove, da li ih slušate s osmijehom, sjećanjima, uspomenama... ili ih imate potrebu interpretirati na drugačiji način?

Upravo to sam odgovorila na prvom pitanju, apsolutno osjećam potrebu i nužnost interpretirati svoje rane pjesme na drugačiji način. Promijenila sam se ja, promijenila se i moja publika. Nije to više ista publika koja je slušala te pjesme prije 20 godina. Ovo ljeto sam se, primjerice, stvarno začudila vidjevši na koncertima publiku od 15 do 18 godina koja je znala sve pjesme od početka do kraja. Dakle, nije riječ samo o nostalgiji, nego o novoj publici. Zato aranžmane osuvremenjujem, bilo bi tragično izvoditi ih doslovno onako kako su bili prije, jer bi to bilo kao da nosim iste haljine iz tog vremena. To jednostavno ne može biti. Svaka izvedba mora živjeti u trenutku i odražavati kako ja sada osjećam pjesmu, ali i kako je doživljava nova publika.

4. Ima li neka pjesma iz tog perioda s kojom niste “kliknuli”, a publika ju obožava i očekuje na svakom koncertu?

To je uvijek malo nezahvalno za pričati, ali naravno da imam neke pjesme koje manje volim od drugih – to je potpuno legitimno. Ponekad su to pjesme za koje nisam vjerovala da će postati hitovi, a ipak su se pokazale popularnima, poput nekih koje sam radila s Milanom Vlaović. S vremenom sam shvatila da i te pjesme imaju svoju vrijednost, često ih reinterpretiram na novi način, pa postaju zanimljivije i drugačije nego što sam ih prvotno doživljavala. Teško je izdvojiti, jer svaka pjesma na svoj način doprinosi cijeloj priči i iskustvu koncerta.

5. Koji trenutak s koncerata ili turneja nikada nećete zaboraviti, a nije bio popraćen u medijima?

Pa, bilo je jako puno divnih koncerata i ad hoc trenutaka, pa mi je teško izdvojiti samo jedan. Prije bih se sjetila svojih jazz turneja koje su trajale po 10 do 15 dana, s divnim glazbenicima, kroz cijelu Europu. Naravno, to gotovo nikad nije popraćeno u medijima, jer je to forma koja nije atraktivna za širu publiku. Razmišljam da bih uskoro trebala početi skicirati dnevnik svojih doživljaja i dobrih i loših, jer ih zaista ima puno. Čak i WhatsApp grupa mog benda mijenja imena ovisno o tome što nam se događa na cesti ili na koncertima; bili smo od „Killera“ do „Warriors-a“. Mogla bih s pravom reći da bi to bio vrlo, vrlo bogat dnevnik događaja, prepun zanimljivih i nezaboravnih trenutaka.

6. Kada biste danas mogli snimiti duet s “ Vesnom iz 2000-ih”, kako bi zvučao taj spoj i kako bi se zvala pjesma?

O, odlično pitanje! Mislim da bi duet bio pun energije i zvao bi se „Ne dam im da me lažu“. Vesna iz 2000-ih bi pjevala iz petnih žila, puna mladenačkog žara, dok bi današnja Vesna donijela više kontrole i promišljene interpretacije. Taj spoj ekspresivnosti i zrelosti dao bi pjesmi posebnu dinamiku i snažnu emociju.

7. Usmjerili ste svoje vrijeme i energiju u godine školovanja u različitim sferama glazbene umjetnosti, dok Vas publika pamti po energičnim kantautorskim pop pjesmama, Vi imate i zavidnu jazz karijeru – gdje se osjećate najviše “svojom”?

Vjerovali ili ne, jednako sam sretna i kad imam jazz koncert i kad imam pop koncert. U oba slučaja jednako sam ozbiljna i osjećam veliku odgovornost prema publici, prema formi koju izvodim i prema glazbenicima s kojima dijelim pozornicu.Naravno, to su dvije potpuno različite glazbene forme. Pop se direktno, vrlo glasno obraća publici i očekuje uzvratnu energiju, reakcije, interakciju. Jazz je više introspektivan i intiman, ponekad tijekom koncerta ne otvorim ni oči i komuniciram isključivo s idejama koje mi dolaze, u dijalogu s glazbenicima. Publika na jazz koncertima rijetko je brojna, ponekad samo 10 ili 15 ljudi, nekad se čeka i peti da bi se dogodio koncert, Dakle, to su dvije različite, ali jednako lijepe i intenzivne forme. Svaka mi daje različitu vrstu ispunjenja i obogaćuje moj glazbeni izraz na svoj način.

8. Nastupate na Moba Street Food Festivalu powered by Visa u Mostaru u subotu 6.9. U kojoj hrani uživate doma, a u kojoj kada jedete vani?

Prije svega, jako sam uzbuđena što ću pjevati na MOBA Street Food Festivalu u Mostaru. Iskreno, nisam nikada nastupala u Mostaru... ili možda jesam, davno, prije 20 godina za Novu godinu, ali bilo je mračno i jedva sam vidjela lica ljudi. Ovo će biti sasvim drugačije i jako se radujem! Što se tiče hrane, kod kuće najviše uživam u jednostavnim, dobro pripremljenim jelima. Volim kad je sve fino, često koristim pećnicu i pripremam sve od mesa i ribe do vegetarijanskih jela. Kad jedem vani, tražim kvalitetne namirnice i jela koja su pažljivo pripremljena. Vjerojatno s godinama, nakon 40, počneš više cijeniti kuhano i ono što prije možda nisi voljela jednostavno uživaš u okusima i u miru obroka, bilo kod kuće ili vani.

9. Što publika može očekivati na Vašem nastupu u Mostaru nakon skoro 20 godina?

Da, eto, vidite – prošlo je gotovo 20 godina od tada. Ovaj put nastup je potpuno drugačiji. Iako pjevam slične pjesme, danas ih izvodim s puno više iskustva i bolje ih predstavljam publici. Mogla bih reći, kako bi to Josipa Lisac opisala, u „novoj ambalaži“ – ista srž pjesama, ali osvježena interpretacija koja odražava sve što sam naučila i doživjela kroz godine.