Svestrani Širokobriježanin: Jedino smrt može zaustaviti moj društveni angažman

Andrija Zeljko umirovljeni je profesor matematike i svestrani širokobriješki društveni djelatnik, veliki zaljubljenik u književnost te amaterski glumac iza kojega je gotovo pola stoljeća vrlo plodne i iznimno uspješne karijere.

U širokobriješkom je kraju u mnogočemu bio prvi, poglavito u području kulturnoga rada, svojim je primjerom i profesorskim radom inspirao mnoge pripadnike mlađih naraštaja koji su kasnije na njegovim nasadima izgradili sebe i svoje karijere.

S tri godine ostao je siroče

Od vrlo ranoga djetinjstva, kako će reći na početku razgovora za Bljesak.info, njegov se život razlikovao od života ''normalnih ljudi''. Rodio se 17. travnja 1943. godine u Donjem Crnču i sa samo tri godine života ostao je bez roditelja Blage i Sarafine koje je izgubio u ratu. Iako su se članovi njegovi uže obitelji u početku tome opirali, Andrija i njegova sestra Regina 1953. godine završili su u Domu ratne siročadi u Širokom Brijegu, gdje je Andrija dobio dobre osnove razvoja društvenog života.

''U tadašnjem Domu ratne siročadi sve je funkcioniralo po vojnim uzusima. Iako je bilo razdoblje strahovitog siromaštva, u Domu smo mogli računati na redovitu opskrbu hranom, odjećom i obućom. No, više od svega, boravak u Domu ratne siročadi posebno pamtim po dobrim osnovama za razvoj društvenog života koje su nam bile na raspolaganju kroz različite priredbe, ples ili ponudu domske knjižnice. Sve je to ostavilo pozitivan utjecaj na moj život'', ističe profesor Andrija Zeljko.

Gimnaziju u Širokom Brijegu koja je, kako će reći, ''najbolja što se tiče obrazovanja, ali vrlo tanka po pitanju budućeg zanimanja, završio je 1961. godine''. Iste je godine položio prijemni ispit na zagrebačkoj Akademiji kazališne umjetnosti. No, zašto tamo nije završio odgovoran je ''odgovorni drug'' iz tadašnjeg općinskog odjela za školstvo kod kojega je bio došao tražiti stipendiju.

''Sjećam se kako mi je kada sam mu rekao da planiram studirati glumu odbrusio da im to ne treba. Odmah mi je bilo jasno kako od moga studija glume neće biti ništa pa sam zatražio savjet za neki drugi studij koji stipendiraju. Kako su bili deficitarni rudarskim inženjerima i profesorima matematike, svesrdno su mi ponudili ta dva studija, a ja sam se odlučio za ovaj potonji'', kazuje ovaj svestrani profesor.

Matematiku je morao studirati ispočetka

Svoju profesorsku karijeru započeo je već 1963. godine kada je nakon završenog prvog stupnja studija matematike na zagrebačkom PMF-u počeo raditi u Osnovnoj školi u Širokom Brijegu. Poslije dvije godine rada otisnuo se u vojsku i tamo proveo godinu dana. Po povratku je ostao bez radnoga mjesta pa je novi posao profesora matematike pronašao krajem 1966. godine u Guberu kod Livna.

Njegove su putešestvije nastavljene 1968. godine kada nuŠirokom Brijegu počinje predavati predvojničku obuku (Obrana i zaštita). Samo godinu dana kasnije biva imenovan za komandanta štaba teritorijalne obrane i na tome mjestu ostaje do 1972. godine kada daje otkaz i odlučuje se posvetiti nastavku studija matematike.

''No, po dolasku u Zagreb naišao sam na neočekivane probleme. Kako se u gotovo deset godina od završetka prvog stupnja studija matematike poprilično promijenio plan i program studija, bio sam primoran ponovno upisati studij i krenuti sve ispočetka. U jesen 1976. sam apsolvirao, a početkom 1977. godine diplomirao matematiku i došao raditi u gimnaziji na Širokom Brijegu'', kazuje profesor u razgovoru za Bljesak.info.

Profesorskim poslom bavio se do 1984. godine kada je imenovan za tajnika općinske zajednice za kulturu - SIZ (Samoupravna interesna zajednica) i na toj dužnosti ostao je do početka raspada Jugoslavije. U vrijeme demokratskih promjena postavljen je u službu za informiranje i dvije je godine uređivao čuveni širokobriješki list Vrisak. Početkom devedestih bio je članom inicijativnog odbora za obnovu gimnazije. No, u istu se vratio tek 1997. godine i tamo ostao do umirovljenja 2008. godine.

Od glume nikada nije odustao

Iako Akademiju kazališne umjetnosti nikada nije upisao, od glume i ljubavi prema istoj nije mogao odustati. Do sada je glumio u desetine filmova i predstava. Svoje prve glumačke priredbe upriličio je kao niži gimnazijalac u Domu ratne siročadi u Širokom Brijegu. U istoj je jedno vrijeme bio zadužen za knjižnicu i tako se rodila ljubav i prema književnosti te pisanoj riječi.

''Prve ozbiljnije dramske komade počeo sam davati kao član dramske sekcije ondašnjeg KUD-a Matija Gubec. U suradnji sa Zdravkom Ostojićem, profesorom hrvatskog jezika koji je radio na TV Sarajevo kao urednik dječjeg programa i voditelj čuvene emisije 5+, priredio sam predstavu Šarena lopta s kojom smo nakon širokobriješke premijere gostovali u Ljubuškom'', u razgovoru za Bljesak.info Andrija Zeljko otkriva početke svoje glumačke karijere.

Rad dramske sekcije KUD-a Matija Gubec jedno je vrijeme bio prekinut, a onda su ga 1980. godine Ljubo Mikulić (Brajo), Marko Knezović (Ćopo), Jakov Milković (Njuko) i naš sugovornik ponovno obnovili i počeli raditi najmanje jednu premijeru godišnje. Može se reći kako je ova upravo klapa postala sinonim širokobriješkog humora.

''Prvu cjelovečernju predstavu Teštament dali smo 1981. godine. Pripremali smo isključivo komedije, najviše naslove poznatog bh. i hrvatskog komediografa Fadila Hadžića. S pojedinim predstavama ostvarivali smo gostovanja u Hrvatskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Državni lopov, Hamlet u selu Mrduša Donja, Kad je žena nijema, Luda lova, Probudi se, Kato..., samo su neke od uspješnica kojima smo uveseljavali svoje sugrađane i zaljubljenike u kazališnu umjetnost'', ističe Andrija Zeljko.

Poznavanje jezika kao glavna karakteristika pismenosti

Svoj posao profesora matematike, kako će priznati u razgovoru za Bljesak.info, shvatio je kao zanimanje, kruh svagdašnji, ali je više volio hrvatski jezik i jezične rasprave. O jeziku je ponajviše razgovarao i prepirao se sa svojim zetom, profesorom Stankom Juriljem s kojim se, kako kaže, ''samo o jeziku moglo diskutirati''.

''Jezik nisam izučavao samo zbog zadovoljstva, nego sam svojim poznavanjem istoga htio pokazati kako sam išao nekakve škole. Smatram kako se svaki intelektualac mora oboružati istinskim znanjem i poznavanjem svoga jezika. To je glavna karakteristika nečije pismenosti'', smatra naš sugovornik koji se, pored izučavanja jezika, dodatno usavršavao i kroz rad u odredu izviđača u kojem je stigao do čina instruktora.

Andrija se Zeljko tijekom svoga radnog vijeka bavio i novinarstvom. U dva je navrata bio dopisnik Večernjeg lista, jedno vrijeme Oslobođenja i Slobodne Dalmacije, a dvije je godine uređivao već spomenuti Vrisak. U svim je tim listovima imao svoje redovite rubrike. I danas u časopisu Vitko ima svoju rubriku ''U ono vrijeme'' u kojoj piše o događajima u širokobriješkom kraju iz nekih ranijih vremena.

''U svojim tekstovima uvijek nastojim donijeti neku anegdotu koja će nasmijati čitatelja. Ona, zapravo, daje dozu čitljivosti i lakšeg pamćenja onoga što se čitatelju nudi. Smatram kako se time tekst dodatno obogaćuje i čitatelju biva primamljiviji'', naglašava Andrija Zeljko, čije se humoreske i danas prepričavaju u širokobriješkom kraju.

Nikada nije dobio službeno priznanje

Svojim je neumornim društvenim angažmanom dao mnogo svome gradu i uvelike ga zadužio. Za sav nemjerljivi doprinos, nažalost, nikada nije dobio nikakvo službeno priznanje koje je i te kako zaslužio. Iako je prije nekoliko godina bilo nekih govora o njegovoj nominaciji za najviša gradska odlikovanja, naš sugovornik priznaje kako o tome uopće ne razmišlja i za to ima daje objašnjenje.

''Možda bih prije petnaestak godina osjećao određeni žal za time, ali sada sigurno o tome i ne pomišljam. Naime, radeći u prosvjeti i malim društvenim organizacijama (KUD-u, izviđačima, amaterskom kazalištu...) jasno mi je bilo da materijalno ne mogu puno doprinijeti. Više se cijene oni koji materijalno doprinose, slikovito kazano, oni koji imaju para, nego oni koji doprinose društvenom razvoju zajednice'', objašnjava ovaj svestrani društveni djelatnik.

''Oni koji se bave novinarskim poslom i društvenim angažmanom najčešće bivaju iskritizirani ili, u najgorem slučaju, premlaćivani i etiketirani kao neradnici ili dangube. No, one koji su istinski u ovome poslu takva mišljenja ne zanimaju. Jedino smrt može zaustaviti moj društveni angažman'', poručuje Andrija Zeljko na koncu razgovora za Bljesak.info.

Zaključuje kako je Široki Brijeg zahvaljujući velikim entuzijastima i zaljubljenicima u kulturu koji organiziraju različite događaje spomenute tematike daleko otišao u odnosu na gradove slične veličine u Hercegovini i danas im služi kao pravi primjer. Upravo u takvom ambijentu odrasli su mladi glumci Goran Bogdan i Marijana Mikulić, mlade i sada već uspješne uzdanice hrvatskoga glumišta.