Slavna glumica, pjevačica i biseksualna modna ikona koja je mrzila Hitlera i naciste

Jedna od najpopularnijih glumica i pjevačica 30-tih godina, Marie Magdalene Dietrich poznatija kao Marlene Dietrich, umrla je na današnji dan prije 30 godina, 6. svibnja 1992. u Parizu.

Rođena je 27. prosinca 1901. godine u Berlinu, a već s 12 godina pričala je engleski i francuski jezik te se obrazovala za koncertnu violinisticu. Međutim, noćni život vajmarskog Berlina odvukao ju je u drugom smjeru, pa se tako počela baviti glumom i manekenstvom.

Godine 1921. godine počela je pohađati Deutsche Theaterschule Maxa Reinhardta, čijoj se kazališnoj družini kasnije i pridružila. U narednim godinama glumila je u manjim filmskim ulogama u UFA-inim filmskim studijima, zahvaljujući direktoru kastinga Rudolfu Sieberu, koji ju je zapazio. Kasnije se za njega i udala, te iz tog braka dobila kćer Mariju.

Par se razišao 1929. godine, a iste godine započela je i suradnja između glumice i redatelja Josefa von Sternberga. Naime, Dietrich je postigla svjetski uspjeh ulogom kabaretske pjevačice u filmu Der Blaue Engel, iz 1930. godine, spomenutoga redatelja. Uz njegovu je pomoć potpisala i svoj prvi ugovor s poznatim američkim filmskim studijem Paramount Pictures.

U suradnji s redateljem von Sternbergom, odnosno u filmovima poput Morocco (1930), Dishonored (1931), Blonde Venus (1932) i The Devil Is a Woman (1935), razvijala je filmsku ličnost fatalne žene. Osim toga, u Sjedinjenim Američkim Državama rasla joj je popularnost i zbog otvorenih antinacističkih stavova i angažmana.

Naime, Dietrich je odbila raditi u Njemačkoj tijekom Trećeg Reicha, a u jednom intervjuu je izjavila kako smatra Hitlera idiotom, pa su je shodno tome proglasili izdajicom, a njezini su filmovi bili zabranjeni. 1939. godine postala je američka državljanka, a u razdoblju od 1943. do 1946. godine održala je više od 500 nastupa pred savezničkim trupama.

Tijekom dvije dugačke turneje za United Service Organizations (USO) 1944. i 1945.,nastupala je za savezničke trupe na prvim linijama u Alžiru, Italiji, Engleskoj i Francuskoj, i kasnije zajedno s generalima Jamesom Gavinom i Georgeom Pattonom otišla u Njemačku. Na pitanja zašto je to učinila, unatoč očitoj opasnosti njemačkih prvih linija na samo nekoliko kilometara udaljenosti, odgovorila bi, "aus Anstand" — "iz pristojnosti".

Za svoj angažman tijekom Drugog svjetskog rata odlikovana je američkom Predsjedničkom medaljom slobode te francuskom Legijom časti. Nakon rata nastavila je redati filmske uspješnice poput A Foreign Affair (1948), The Monte Carlo Story (1956), Touch of Evil (1958) i Judgment at Nuremberg (1961). Bila je i popularna izvođačica u noćnim klubovima, a posljednji scenski nastup izvela je 1974. godine.

Za vrijeme života, objavljen je dokumentarni film Marlene, koji se osvrtao na njezin život i karijeru te njezina autobiografija pod nazivom Ich bin, Gott sei Dank, Berlinerin. Njezini javni nastupi u nekoj su mjeri pratili i njezinu filmsku ličnost.

Bila je biseksualna modna ikona, a zajedno s Katharine Hepburn, bila je od 1930-ih jedna od prvih žena koja je javno nosila hlače. Izjavila je: "Oblačim se radi sebe. Ne za imidž, ne za publiku, ne za modu, ne za muškarce." Njen javni imidž i neki od njenih filmova uključivali su naglašenu nijansu seksualnosti, uključujući i biseksualnost.

Njezina glazbena karijera trajala je više od 50 godina. Kenneth Tynan njen je glas nazvao "trećom dimenzijom". Ernest Hemingway smatrao je da "ako nebi imala ništa više osim svog glasa, mogla bi vam njime slomiti srce."

Šou biznis karijera Marlene Dietrich većim je dijelom završena 29. rujna 1975. kada je tijekom nastupa u Sydneyu u Australiji slomila nogu. Njezin muž, Rudolf Sieber, umro je 24. lipnja 1976. Njen posljednji filmski nastup bio je cameo u filmu Just a Gigolo (1979.), s Davidom Bowiem u glavnoj ulozi.

Kao alkoholičarka i ovisnica o analgeticima, povukla se u svoj stan na broju 12 u aveniji Montaigne u Parizu. Posljednih 11 godina života većinom provodi vezana uz krevet, dopuštajući samo rijetkim odabranima, ukljućujući obitelj i zaposlenike, da posjete njen dom.

U to doba, vrijeme provodi većinom telefonirajući i pišući pisma. Njena autobiografija, Nehmt nur mein Leben, objavljena je 1979.

Dietrich je bila ateistkinja. Odgojena ja kao protestantkinja ali izgubila je vjeru radi svojih ratnih iskustava vojne zabavljačice kada je čula da propovjednici s obje strane sukoba prizivaju Boga u svoju pomoć. Jednom je rekla: "Ako Bog postoji, mora preispitati svoj plan."

Za neke Nijemce, ostaje kontroverzna figura i ratni izdajica. 1996., nakon ponešto kontroverzi, odlučeno je se u Berlin-Schönebergu neće po njoj nazvati ulica. Ipak, 8. studenoga, 1997., u centru Berlina u njenu je čast nazvan trg Marlene-Dietrich-Platz, a 16. svibnja 2002. proglašena je počasnom građankom Berlina.