Mostar nije obična stanica: Zabranjeno pušenje ovdje svira ''na dušu''
Nakon niza rasprodanih koncerata i izuzetnog interesa publike širom regije, projekt “Neuštekani” kultnog benda Zabranjeno pušenje nastavlja svoju uspješnu turneju, donoseći akustičniji i intimniji koncertni doživljaj koji je već osvojio publiku. Sljedeća stanica turneje je Tuzla, dok se s posebnim zanimanjem iščekuje i nastup u Mostaru 23. travnja 2026. godine.
O svemu tome ekskluzivno za Bljesak.info frontmen Sejo Sexon.
"Neuštekani" djeluje kao povratak suštini – je li ovo možda i najiskrenije izdanje benda Zabranjeno pušenje do sada?
Publika u Mostaru i Hercegovini zna da je ovaj bend uvijek davao samo najbolje od sebe. Bilo da je riječ o Ljubuškom, Grudama ili Mostaru, nikada nismo bili impresionirani veličinom grada. Uvijek smo svirali iskreno i davali maksimum, bez obzira gdje se nalazimo.
Ono što je najiskrenije jeste da je ovo izbor pjesama za koje vjerujemo da predstavljaju najbolje i najautentičnije što smo dali. Taj prvi dio repertoara smatram i vrhuncem naše karijere i rada. To su pjesme koje nisu imale veliku medijsku prisutnost, ali sam ih uvijek osjećao kao važan dio našeg opusa. Neke su ostale pod prašinom, u arhivama, dok su druge postale poznate i ljudi ih pjevaju na raznim okupljanjima, pod čempresima i na dernecima.
Kako ste birali pjesme za ovaj program – jeste li se vodili emocijom, pričama koje nose ili željom da publici otkrijete neke zapostavljene dijelove vašeg repertoara?
Najviše su me potaknuli ljudi. I u Mostaru se to moglo vidjeti – nakon koncerata su me pitali zašto nismo svirali ovu ili onu pjesmu. Ranije smo izbjegavali neke duže i emotivnije pjesme, fokusirali smo se na živ, brži repertoar uz koji se može feštati.
Neke pjesme smo jednostavno ostavili po strani, ali ljudi su ih tražili. Bilo je čak i onih koji su pravili vlastite kompilacije na CD-ovima i slušali ih u autu, kafićima. Kada bih ih pitao otkud im, rekli bi da su sami sastavili izbor jer se te pjesme ne vrte na radiju niti ih sviramo na koncertima, a njima su odlične.
Zato je prvi dio ovog programa posvećen upravo tim pjesmama – dobrim, ali zapostavljenim. Drugi dio čine poznate pjesme poput „Fikreta“, „Pišonja i Žuga“, ali u novom ruhu – zapravo u njihovom izvornom obliku, onakvom kakav je bio kada smo ih stvarali kao klinci, po kuhinjama i dnevnim boravcima. Veliki je izazov prenijeti emociju uz minimalnu tehnologiju.
Program je oduševio cijelu regiju – koncerti se rasprodaju i dobivaju dodatne termine. Što mislite da je najviše privuklo publiku i tko je zapravo publika "Neuštekanih"?
Moram reći da je odziv daleko nadmašio očekivanja. Mislio sam da znam tko je publika – računao sam na svoju generaciju, na ljude koji više ne žele stajati satima na festivalima, već žele sjesti i uživati u koncertu.
Međutim, ovaj repertoar i produkcija donijeli su veliko iznenađenje. Došlo je mnogo mladih ljudi, ali i publike koja očito traži i taj teatarski element koji ovaj program ima. To je neka kombinacija stand-upa i unplugged koncerta, i vjerujem da je to privuklo mlađu publiku.
Svirali smo četiri večeri u Osijeku, tri u Splitu, dvije u Zadru – takav interes zaista nisam očekivao. Iskreno, mislio sam da ćemo ovaj program odsvirati na pet ili šest mjesta, ali drago mi je da je pronašao put i do mlađe publike, koja inače preferira glasnije i energičnije koncerte.
Koliko se koncert "Neuštekani" mijenja od grada do grada – može li mostarska publika očekivati nešto posebno, samo za njih?
Prvi, "oficijalni" dio programa je uvijek isti – to su pjesme koje su, da tako kažem, kao ružni pačići doživjele svoju renesansu.
Ono što se mijenja jeste unplugged dio sa starim pjesmama. Tu se vodimo publikom – njihovim željama, reakcijama, onim što traže i pjevaju. Taj dio koncerta je svaki put drugačiji i jedinstven za svaki grad. Šta će biti u Mostaru, ne znam unaprijed.
Ali pjesme poput "Pismo Elvisu", "Takvim sjajem", "Laku noć, stari" su obavezni dio i one se izvode u svakom gradu.
Mostar ima specifičnu energiju i publiku – osjetite li razliku kada svirate ovdje u odnosu na druge gradove u regiji?
Mostar je za mnoge izvođače posebna sredina, možda i izazov. Međutim, ako postoji grad, uz Sarajevo, gdje se osjećam kao kod kuće – to je Mostar.
Razlog je jednostavan: Mostaru nikada nije bio stran humor u muzici i scenskom nastupu. Mostarci, poznate "liske", oduvijek su imali taj senzibilitet. Mislim da smo jedan od prvih koncerata izvan Sarajeva imali upravo ovdje, u Abraševiću.
Zahvaljujući Top listi nadrealista, radiju i demo snimcima, u Mostaru smo imali publiku i prije nego što smo izdali prve ploče i postali poznati. To nam je bio veliki podstrek – prvi put osjetiš da nisi poznat samo u svojoj mahali, nego i šire.
U ovom formatu publika vas sluša gotovo "na dah" – donosi li vam to veći pritisak ili veći užitak u odnosu na klasične koncerte?
Ovo je za nas najveći test. Sviramo u dvoranama vrhunske akustike gdje se čuje svaki ton i svaka greška. U rock’n’rollu se greške često "sakriju" iza glasnoće, ali ovdje to nije slučaj.
Uz to, nakon 30 godina ponovo profesionalno sviram gitaru. Morao sam se vratiti u formu, vježbati svakodnevno kako bih izdržao tri sata svirke. Nije lako pjevati i svirati istovremeno nakon toliko vremena.
Publika je također drugačija – sjedi, mirnija je, ne reagira kao na klasičnim koncertima, što mi je u početku bilo neobično. Čak sam nakon prvog koncerta pitao osoblje kakvi su utisci publike, i prenijeli su mi jako lijepe reakcije.
Na kraju, sav taj trud se isplati – kada sviraš tri sata, a publika traži bis, to je poseban osjećaj koji ispuni čovjeka.
Koliko su priče između pjesama postale važan dio identiteta "Neuštekanih" – može li ovaj koncert uopće postojati bez tog narativnog dijela?
Prošle godine izašla je knjiga koju smo napisali Boro Kontić i ja, u kojoj su glavne teme upravo pjesme i njihove priče – tko su likovi, koliko je toga stvarno, a koliko izmišljeno.
Na koncertima često ispričam neku anegdotu ili pozadinu nastanka pjesme. U kazališnom ambijentu to publika prihvata i cijeni, pa taj narativni dio postaje važan dio programa.
Kada se svjetla ugase u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača, što biste voljeli da mostarska publika ponese sa sobom?
Ove godine su teške za sve, pa ove koncerte doživljavam kao neku vrstu skloništa – tri sata mira, ljubavi i zajedništva.
Volio bih da ljudi barem na kratko zaborave loše vijesti i sve ono što nas svakodnevno opterećuje. Da provedemo vrijeme u druženju, prijateljstvu i muzici – u nečemu čega je danas sve manje.
Pozdravljam svu raju i nadam se da ćemo zajedno pjevati u Kosači 23.4. Vidimo se ubrzo!
