Kristina Ljevak: Trebamo koristiti vlastitu moć

Kristina Ljevak je slobodna novinarka i aktivistica. Teme koje obuhvaćaju njen rad su ljudska i LGBT prava, kultura i umjetnost. S njom smo se dotakli teme današnjeg novinarstva i kako je to biti žena u medijima.

Kaže kako je u vrijeme kad je odrastala na televiziji bio probraniji sadržaj te govori o novinarstvu danas i ulozi žena u njemu.

Izjavili ste nedavno da je novinarstvo bila Vaša ljubav odmalena. Kako ste, kao dijete željno novinarstva, zamišljali poziciju žene u medijima i koliko se to razmišljanje promijenilo do danas?

LJEVAK: U vrijeme kad sam ja odrastala, na televiziji je emitovan probraniji sadržaj. Gledala sam redovno Noćni program i seriju „Poziv u ponoć“ u kojoj je glavni junak Jack Killian, bivši policajac, vodio radijski noćni program i rješavao probleme slušatelja. Iako su mnogi izabrali novinarstvo zbog njega, meni je bila zanimljiva i činjenica da je vlasnica radio stanice žena. Zamišljala sam sebe kao vlasnicu medija na krovu neke sarajevske zgrade. Na kraju se desilo da sam nešto između menadžerice i Killiana koji pomaže ljudima. Spominjem seriju zbog modela koji se kreira putem medijskih sadržaja i važnosti predstavljanja žena na pozicijama odlučivanja, između ostalog i s ciljem identifikacije djevojčica i drugih žena. Ako gledamo žene u serijskom ili nekom umjetničkom sadržaju koje su uvijek u sporednim ulogama, daleko od pozicija moći, nećemo moći ni očekivati da nas nešto privilegiranije u životu čeka. Kad sam bila mala nisam znala da postoje razlike između muškaraca i žena u bilo kojoj profesiji. Moja majka je vrlo mlada bila na rukovodećoj poziciji u važnoj instituciji i mislila sam da se to podrazumijeva. Odgojena sam tako da mogu sve što želim i na temelju tog u djetinjstvu formiranog samopouzdanja, najčešće sam i u poslu mogla onako kako sam mislila da treba. To što ja nisam imala negativnih iskustava zbog toga što sam žena, ne znači da nisam duboko svjesna česte inferiornosti izuzetnih žena koje nisu na zasluženoj poziciji samo zbog toga što su žene.

Žene su često seksualizirane u medijima. Jeste li ikada bili u situaciji da objavljujete informaciju takvog tipa, a ne možete reagirati zbog želje urednika ili određenog medija?

LJEVAK: Ne i ne želim zamisliti kako bi se to završilo da su se takvi zadaci pred mene postavili. Ipak, važno je napomenuti da sam prije Urban magazina u kojem odlučujem o sadržaju radila godinama isključivo u javnom servisu gdje još uvijek postoje kriteriji i gdje se tako nešto nije ni moglo desiti. 

Kako žena, u ovakvom društvu, što mislite može li dobiti medijski prostor, a da ne bude seksualizirana?

LJEVAK: Može, naravno. Možda je neskromno govoriti na primjeru vlastitog rada, ali ja ne znam bolji primjer od Urban magazina kad je o ovoj temi riječ. Žene na našim naslovnicama ili one koje predstavljamo unutar korica su tu zbog biografije i uspjeha, a ne dužine nogu. Problem je „samo“ s neuticajnom pozicijom UM-a. Način na koji predstavljamo žene ili bilo koje druge teme postaje nevidljiv na sceni preplavljenom lakozabavnim sadržajima bez poštovanja elementarnih postulata profesije.

Budući da ste žena, je li Vam bilo teško doći do pozicije na kojoj ste danas?

LJEVAK: Nisu to baš neke strašne pozicije. Trenutno sam glavna i odgovorna urednica Urban magazina i bila sam urednica u Redakciji za kulturu Federalne televizije. Mene je malo koja nevolja u životu zaobišla, ali sa poslom sam uglavnom imala sreće. Vjerojatno zbog toga što mi je novinarstvo toliko važno da sebi ne bih mogla oprostiti pravljenje kompromisa. A to ipak netko prepozna i adekvatno valorizuje. I malo je drugačije u medijima kao i svim ostalim oblastima u kojima izostaje više novčane satisfakcije. U novinarstvu su žene brojnije jer muškarci odlaze tamo gdje postoji financijska moć. Nije baš da izgaraju od želje da se bave kulturom i uređuju te oblasti. Tako da nije bilo teško.

Na koji način žena treba razmišljati, posebice u BiH, da bi se oduprijela patrijarhalnom društvu?

LJEVAK: Za početak treba biti svjesna da im neadekvatni postupci drugih žena ne treba biti alibi za vlastito nečinjenje i pristajanje na patrijarhalne norme. To kad su druge žene nekorektne prema nama nije posljedica njihovih odluka već nesvjesnog perpetuiranja patrijarhalnih obrazaca. Patrijarhalno društvo ih je takvim učinilo, a naša borba protiv njega mora biti cjelodnevna i svakodnevna. Ako govorimo o medijima i našem djelovanju unutar te profesije, onda vlastitu moć javnog govora i pisanja trebamo koristiti za ukazivanje na posljedice patrijarhata i zagovaranje jednakopravnosti žena te promoviranje rezultata žena. Uz stalno podsjećanje na naše pretkinje koje službena povijest, odnosno njeno tumačenje, nerijetko brišu. I trebamo njegovati solidarnost s drugim ženama što je poseban problem i tema.

Je li moguća BiH gdje ima ravnopravnosti i ženske solidarnosti? Kakvo je stanje toga što se medija tiče?

LJEVAK: Od mojih profesionalnih početaka bila sam okružena nekim divnim ženama koje su meni bile urednice ili starije kolegice. Danas kada sam urednica ja nastojim prema svojim suradnicama da se postavim jednako kako su te žene svojevremeno prema meni. Ponosna sam i na suradnju s kolegicama iz drugih medija. Ali ja sam uvijek bila posvećena kulturi i ljudskim pravima i sa ženama iz srodnih oblasti surađivala. Ne sumnjam da bi moja iskustva bila bitno drugačija da sam radila u informativnom programu. Na vlastitom primjeru potvrđujem da je solidarnost moguća. Kada će postati univerzalno pravilo, nažalost, ne znam i jedino što mogu je da se nadam da hoće.

Što biste poručili ženama koje sutra žele raditi u medijima, a čeka ih ''nenaklonjen'' medijski sadržaj prema njihovom rodu?

LJEVAK: Da za početak ne biraju ovaj posao samo zato što im ništa pametnije nije palo na pamet. Isto se odnosi i na muškarce. Da ga ne rade ako neće pokušati doprinijeti bilo kakvim pomacima na društvenom planu. Da novinarstvo nije slikanje, lijepo pisanje, ili copy-paste postavljanje agencijskih vijesti na portal. Kad to svladaju, onda trebaju da se posvete borbi za prava žena, uče i trude se i budu toliko dobre u svom poslu da im pet muškaraca, a ne jedan, u vidu šefa, ne mogu ništa. Velika je sreća ipak što je ovo javna profesija i što postoji sud publike, kad ste u nečemu dobri, teško je da vas netko „makne“ zbog toga što ste žena. Ali do određenih pozicija da bismo postale vidljive treba doći, a za to je i u patrijarhalnom i u idealnom društvu potrebno malo sreće i mnogo znanja. I patrijarhat se glasnog stava potkrijepljenog argumentima nekada uplaši.