Kako se ponašati u britanskom pubu: Stroga pravila koja ne znaju "samo" turisti

Malo je poznato kako korijeni britanskog puba zapravo sežu gotovo 2.000 godina unatrag i vode do rimskih vinskih barova. Dolaskom Rimljana u Britaniju, uz ceste i naselja počele su nicati tabernae, svojevrsne gostionice u kojima se prodavalo vino za rimske vojnike. No kako je domaće stanovništvo preferiralo pivo, odnosno ale, ove su se gostionice brzo prilagodile lokalnim navikama. S vremenom se naziv taberna promijenilo u riječ tavern, a potom i u današnji pub.

Osim što su nudile hranu i piće, gostionice su imale i važnu ulogu za putnike. Inns, odnosno svratišta, pružala su smještaj trgovcima, hodočasnicima i državnim službenicima, a neka su imala i vojnu funkciju. Jedno od najstarijih, Ye Olde Trip to Jerusalem u Nottinghamu, datira iz 1189. godine i navodno je služilo kao mjesto okupljanja vojnika prije kretanja u križarske ratove.

Od javne kuće do puba

Tijekom vladavine Henrika VII. ovi su objekti počeli dobivati naziv public houses, odnosno javne kuće, što je s vremenom skraćeno u – pub. Već u 16. stoljeću njihov broj bio impresivan. Procjenjuje se kako je u Engleskoj i Walesu bio otprilike jedan pub na svakih 200 stanovnika. Pivo i ale bili su važan dio svakodnevice jer su bili sigurniji za konzumaciju od tadašnje vode. Iako su kava i čaj stigli u Britaniju u 17. stoljeću, dugo su ostali luksuz dostupan bogatima.

Kada su ljudi krenuli češće putovati diljem zemlje, posebice u doba kočija, pubovi su dobili novu ulogu. Coaching inns postali su ključne postaje na putu, nudeći hranu, piće, smještaj i svježe, naspavane i nahranjene konje za nastavak putovanja. Ujedno su odražavali društvene razlike. Imućniji putnici boravili su u udobnim salonima, dok su ostali ostajali u zajedničkim prostorijama.

Te su društvene podjele kasnije utjecale i na izgled pubova, koji su se često dijelili na više prostorija za različite slojeve društva. Danas su te razlike isparile pa su moderni pubovi otvoreni i dostupni svima, bez obzira na plaću i ugled.

Kako se ponašati u pubu?

Britanski pub strancima djeluje ležerno, ali zapravo funkcionira po strogim pravilima. More gostiju koji se guraju prema drvenom šanku i konobaru koji viče 'Tko je sljedeći?' tipična je atmosfera koja vas dočekuje. Ljudi naizgled nasumično naručuju piće, ali vješti konobari pamte tko je kada stigao, a često i sami gosti. Vaš zadatak je procijeniti gdje ste u tom nevidljivom poretku i pratiti kada je vaš red. Trik je biti samouvjeren. Ne i napadan.

Ako naručujete Guinness, recite to odmah jer se dulje toči. Također, ne mašite novcem niti pokušavajte "preskočiti red".

Tko plaća turu, a tko bakšiš?

Rundanje je uobičajeno, baš kao i kod nas. Osim što stvara osjećaj zajedništva, plaćanje rundi smanjuje gužvu na šanku. Ipak, postoje iznimke. U većim grupama sasvim je u redu preskočiti rundu, a ako odlazite ranije to je dobro i napomenuti.

U britanskim pubovima napojnice nisu obavezne, ali to ne znači da se ne ostavljaju. Često se zaokruži iznos ili se konobaru ponudi piće.

Bez vike i za drugi stol

Pub nije samo britanska verzija bara - to je svojevrsni dnevni boravak, mjesto susreta i bijega od lošeg vremena. Buka je često manja nego što biste očekivali, a glasno pričanje nije uobičajeno.

Ako vidite stol s čašom i podmetačem na vrhu, to znači da je netko samo nakratko otišao pa ga nemojte zauzeti.

Jede se prstima

Tradicionalni pubovi nude pork scratchings (prženu svinjsku kožu), škotska jaja. Popularni su i scampi fries, pržena grickalica u obliku jastučića koja ima intenzivan okus rakova i limuna. Sve se jede rukama – nikako priborom.

Nema ostajanja nakon fajrunta

Kada zazvoni zvono vrijeme je za zadnju narudžbu, obično 15 minuta prije zatvaranja (oko 23 sata radnim danom ili u ponoć vikendom). To je znak da imate još jednu priliku naručiti piće. Nakon toga, nema pregovaranja ni zadržavanja piše Punkufer.