Četvrt stoljeća od smrti dečaka iz vode

Prije 25 godina u Beogradu je preminuo Milan Mladenović, kultni rock glazbenik čije je stvaralaštvo s grupom „Ekatarina Velika“ (EKV) obilježilo drugu polovinu osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji.

Milan Mladenović je dobio ulice u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, a u Beogradu pored ulice, plato ispred beogradskog Doma omladine u središtu grada nosi njegovo ime, piše Beta.

Lumunovo drvo

Mladenović je rođen je 21. rujna 1958. godine u Zagrebu, u šestoj godini se s obitelji odselio u Sarajevo, a 1970. godine u Beograd. U Beogradu je završio 11. Gimnaziju u kojoj je krajem 1970-ih, s školskim drugom Dragomirom Mihailovićem-Gagijem, osnovao svoj prvi bend „Limunovo drvo“.

Godinu dana kasnije formirao je svoj prvi kultni bend „Šarlo Akrobata“, s Dušanom Kojićem-Kojom i bubnjarem Ivanom Vdovićem. Najpoznatiji hitovi grupe su „Niko kao ja“, „Ona se budi“ i „Mali čovek“.

„Šarlo akrobata“ nije opstao dugo i iz njega su proistekla dva utjecajna rock sastava – Mladenovićeva „Katarina II“ i Kojićeva „Disciplina kičme“.

Tijekom 1982. novom bendu su se priključili klavijaturista Margita Stefanović Magi, a 1983. basist Bojan Pečar i bubnjar „Šarla akrobate“ Ivica Vdović.

Vrh scene

U postavi „Katarina II“ grupa 1984. godine je izdala istoimeni album, poslije čega Vdović i Mihajlović odlaze iz benda. Grupa je promijenila ime u „Ekatarina Velika“ i 1985. godine izdala također istoimeni album, koji dobiva povoljne kritike i skreće pažnju na bend.

Album iz 1986. godine, „S vetrom uz lice“, na kojem se nalazi vjerojatno najslavnija Mladenovićeva pjesma „Ti si sav moj bol“, lansirala je grupu na sam vrh jugoslovenske rock scene, gdje je s Mladenovićem kao vođom ostala sve do 1994. godine, izdajući seriju uspješnih albuma.

Sostalim članovima benda, Mladenović se 1985. godine pojavio u filmu Gorana Markovića „Tajvanska kanasta“, a sljedeće godine i u filmu Darka Bajića „Crna Marija“ gdje igra glavnu ulogu i za koji je napisao kompoziciju „Bus Station“.

Rimtutituki

Krajem osamdesetih napisao je glazbu za jednu kazališnu predstavu, a 1992. godine s članovima grupa „Partibrejkers“ i „Električni orgazam“ formirao je sastav „Rimtutituki“, čija je aktivnost koncentrirana na antiratnu propagandu, i s kojim je snimio singl „Slušaj ‘vamo!“, piše Beta.

Singl je objavio Radio B92, a promoviran je koncertom na kamionu koji je kružio ulicama Beograda.

U ljeto 1994. godine Mladenović je otputovao u Brazil, gdje je s dugogodišnjim prijateljem Mitrom Subotićem – Subom i nekoliko brazilskih muzičara snimio album „Angel’s Breath“.

U kolovozu 1994. godine, poslije nastupa „Ekatarine Velike“ na Festivalu u Budvi, Mladenović je prebačen u bolnicu gdje je ustanovljeno da ima rak pankreasa.

Par godina za nas

Milan Mladenović (36) je umro 5. novembra 1994. u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Njegovom smrću „Ekatarina Velika“ je prestala da postoji.

EKV je ukupno izdao sedam studijskih albuma – „Katarina II“ (1984), „Ekatarina Velika“ (1985), „S’ vetrom uz lice“ (1986), „Ljubav“ (1987), „Samo par godina za nas“ (1989), „Dum dum“ (1991), „Neko nas posmatra“ (1993), kao i tri živa albuma.

Najpoznatije pjesme EKV-a su „Oči boje meda“, „Tattoo“, „Modro i zeleno“, „Budi sam na ulici“, „Kao da je bilo nekad“, „Ti si sav moj bol“, „Novac u rukama“, „Zemlja“, „Pored mene“, „Ljubav“, „7 dana“, „Ljudi iz gradova“, „Krug“ i „Par godina za nas“.

U studenom 2006. godine pjesma „Par godina za nas“ je izglasana za najbolju jugoslavensku pjesmu svih vremena u anketi slušalaca radija B92.

Mladenović je u jednom intervjuu 1992. godine rekao da je „Par godina za nas“ najbolja pjesma koju je „Ekatarina Velika“ napravila, prenosi Beta.

Borite se za život!

Mnogi glazbenici i kritičari smatraju da je „Ekatarina Velika“ jedan od najznačajnijih bendova na prostoru bivše Jugoslavije i na jugoslavenskoj rock sceni uopće.

„Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše, borite se za život. Za kraj bih rekao samo da mi ni u kom slučaju nije žao što sam sve ove godine protraćio na tako neozbiljnu stvar kao što je rokenrol, i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine“, riječi su kojima je završena njegova monografija.