Zinaida Serebriakova, 'nepoznata' slikarica sjajnog umjetničkog opusa

Slikarica Zinaida Serebriakova rođena je na današnji dan prije 140 godina, 12. prosinca 1884. na obiteljskom imanju pored Kharkiva (današnja Ukrajina) u jednoj od najpoznatijih umjetničkih obitelji u Rusiji.

Njezin djed, Nicholas Benois, bio je poznati arhitekt; njen otac, Evgenij Lanceray, bio je slavni kipar; njen ujak, Alexandre Benois, bio je slikar, a i braća su joj se bavila slikarstvom i arhitekturom.

Djetinjstvo je provela u Sankt-Peterburgu, a za vrijeme školovanja mentori su joj bili slikari Ilija Repin i Osip Braz. Putovala je po Francuskoj i Italiji, a prvi put je izlagala već 1909. godine na grupnoj izložbi u Galeriji Tretyakov (Autoportret za toaletnim stolićem).

Netom prije izbijanja Oktobarske revolucije, bila je predložena za članicu Ruske likovne akademije kao jedna od prvih i rijetkih žena kojoj je pripala ta čast. Međutim, zbog političkih zbivanja nije bilo moguće održati glasovanje.

Za vrijeme Oktobarske revolucije život joj se naglo promijenio: 1917. izgorjelo je obiteljsko imanje zajedno s brojnim crtežima i slikama, a dvije godine kasnije suprug joj je umro od tifusa te je ostala sama s četvero djece i bolesnom majkom, piše u svom tekstu Tihana Bertek.

Godine 1924. preselila se sama u Pariz zbog posla i tek je nakon dvije godine uspjela dovesti dvoje mlađe djece sa sobom. Uslijedile su izložbe u Francuskoj, Belgiji i Engleskoj, no profesionalni uspjeh bio je popraćen tugom zbog razdvojenosti od obitelji.

Zarađivala je na portretima, a osobito je voljela slikati ženske aktove, koji djeluju neuobičajeno intimno, erotično i nježno.

Međutim, slike nastale u Parizu umjetnica je smatrala manje dobrima od onih ranijih, što je pripisala manjku vremena i mogućnosti te činjenici da joj grad nije bio toliko inspirativan kao selo. 

Za vrijeme Hitlerove okupacije, Serebriakova je bila prisiljena uzeti francusko državljanstvo, i tek je par godina nakon završetka rata ponovo mogla vidjeti svoju kćer Tatjanu (također slikaricu) – nakon 36 godina razdvojenosti.

U drugoj polovici 1960-ih ostvarila je uspjeh i u SSSR-u te izložila svoja djela u Moskvi, Sankt-Petersburgu i Kijevu, gdje su je uspoređivali s Botticellijem i Renoirom.

Umrla je 19. rujna 1967. u Parizu, u dobi od 82 godine, navodi Bertek.