Vuk i čopor u Širokom Brijegu
Prije nešto više od godinu dana svijet je zahvatila pandemija korona virusa. Čovjek se našao u situaciji u kojoj nikada prije nije bio. Prisilno se morao zatvoriti u svoj dom te fizički udaljiti od svoje obitelji, prijatelja i poznanika. Pojam socijalne distance, na sve strane „razvikan“ u prošloj godini, dobio je novo značenje. Izvorno, socijalna distanca označavala je udaljavanje od drugih osoba u smislu emocionalnih odnosa. Nesvjesno, uz držanje fizičkog razmaka u vrijeme pandemije, ali i konstantnim čitanjem i gledanjem vijesti i crne kronike, ljudi su se zapravo i emocionalno udaljili jedni od drugih te od sebe samih. Došlo je do prave socijalne distance, tj. otuđenja ili alijenacije.
Otuđenje čovjeka od samoga sebe, provlači se kroz suvremena filozofska i literarna djela, premda ideju otuđenja čovjekove egzistencije od njegove vlastite biti možemo pronaći već u antičkim mitovima, ali i kroz kršćansku literaturu Zapada. S jedne strane Hegel je govorio o otuđenju čovjekovog mišljena od realnosti, smatravši kako se apsolutni duh prije svega otuđuje u prirodi pa zapravo, cijela povijest nije ništa drugo nego otuđenje, dok s druge strane Marks prihvaća Hegelov pojam i interpretira ga na drugačiji način. Za Marksa je otuđenje pojam koji se može i mora shvatiti jedino u odnosu na čovjeka. Otuđujući se od sebe samoga, čovjek se ne otuđuje od nečeg što je već unaprijed fiksirano. To nije otuđenje čovjeka od ideje čovjeka, od njegove egzemplarne esencije, koja je izvan njega. To je alijenacija čovjeka od njegove vlastite, imanentne punine.
U stvaralaštvu akademskog slikara Vilima Parića također možemo zamijetiti stanovitu alijenaciju. Vuk koji se kontinuirano pojavljuje kao motiv u Parićevim djelima, u ovom ciklusu dobiva na snazi i postaje glavno načelo i fokus. Vuk od davnina plijeni pozornost i ulijeva poštovanje te nosi kompleksnost i snagu dualnosti. U suštini, vuk je zapravo čoporativno, ali i usamljeničko biće. Prisjetimo se samo Romula i Rema te legende o osnutku Rima, gdje možemo uočiti simboliku plodnosti i majčinskog instinkta. Nadalje, u srednjem vijeku vuk postaje simbolom zla u širem smislu riječi – zbog žestine, lukavosti i proždrljivosti; i u posebnijem značenju – simbolom hereze. Romantizam ga postavlja kao protagonista priče o Crvenkapici, a 20. stoljeće glorificira romanom „Stepski vuk“ u kojemu intelektualac suvremenog svijeta bježi pred malograđanštinom i kičem. No, osim toga, vukovi žive u čoporima čime se simbolizira pripadnost obitelji, privrženost i odanost.
Svu navedenu kompleksnu simboliku vuka, Vilim Parić uzima i vodi nas na svoje putovanje. Putovanje na kojemu, bilo kroz usamljeničku prizmu, bilo kroz kolektivnu imaginaciju, traga za vlastitim identitetom, općom uzajamnošću, kao i svome mjestu unutar „čopora“ te vodi unutarnje borbe. Parić koristi kombiniranu tehniku spreja s već pripremljenim siluetama vuka u raznim položajima te trokut, u kojega i ispred kojega postavlja scene. Iza trokuta postoji i simbolika trojice, trojice koji čine ljudsku bit. To su um, duša i fizičko tijelo osobe. Osim toga, trokut označava i cikličku prirodu ljudskoga postojanja: rađanje, život i smrt, ali i moralnost te zaštitu. Konačno, sugerira stabilnost, ukotvljenost, čvrstu točku za nemirni duh.
U dječjem romanu „Knjiga o džungli“, engleskog nobelovca Rudyarda Kiplinga nalazimo izreku: „Za snagu čopora potreban je vuk, a za snagu vuka potreban je čopor“. Vuk je zapravo metafora za čovjeka. Pojedinac može pokrenuti masu, ali samo zajedničkim snagama može doći do promjena, što nam pokazuje i ovaj ciklus pod nazivom Vuk i čopor. Unatoč stanovitoj alijenaciji koju je svatko od nas proživio tijekom protekle godine dana, bilo da smo se udaljili od drugih ili pak od sebe samih, čovjek ipak može spoznati svoju bit kroz sfere rođenja, života i smrti te ponovno povezati svoj um i dušu s fizičkim tijelom.
