Upoznajte najšareniji atelje u Mostaru: Za sve je 'kriv' snijeg 2012.

Sparno je. Počele su mostarske vrućine. Iako po kalendaru nije ljeto, sezona je počela. Bar što se tiče turista. Tog dana na dogovoreni intervju idemo pješice, možda usput opazimo još neku zanimljivu priču, čovjeka, ženu, događaj, nešto što nije ispričano a moglo bi biti. Nek' bude lijepo.

Destinacija, ili što bi se moderno reklo lokacija nam je Stari grad u Mostaru. Hoćemo li preko Starog mosta? Može, polako ćemo. Ali u bukvalnom smislu te riječi. Jer od turista možete hodati jedino brzinom puža. Neka, i treba tako. Ali 'haj se probij' do ateljea u kojem nas čeka sugovornik. Šaren je, veseo, oku primamljiv, zanimljiv, vrišti od boja, od sreće. Kao da hoće nešto kazati, reći, skočiti od sreće. Vidim ga krajičkom oka, ali treba doći do njega – ateljea koji je drugačiji, jer i slikar u njemu 'ne zna drugačije'. O tome ćemo kasnije u ovim redovima ispod.

Šušur ispred ateljea

Ako hodajući 'zakačim' nekoga od ovih turista čiji je prosjek godina 75. mogao bi nastati ozbiljan problem, pad, ne daj Bože da šta kome bude. Polako ću, kažu: žurba je od šejtana, đavla. Ipak ovo treba biti jedna inspirativna priča.

Iiiiii...evo nas. Slikar je tu, a što drugo radi, nego slika. Kist je u ruci, novo djelo u nastajanju. Prilično velikog formata. Mislim se: valjda ćemo uspjeti progovoriti koju u ovom šušuru i ispreplitanju raznih svjetskih jezika koje čujete okolo.

Snijeg 2012. i hodanje po retrovizorima

''Ja ne znam ništa drugo raditi nego ovo'', uz smijeh počinje razgovor s akademskim slikarom Anelom Palom.

Nikakve posebne odluke nije bilo.

''Sve je to splet okolnosti'', dodaje Anel.

Splet 'čudnih', reći ćemo sudbinskih okolnosti, jer slučajnost kako već kažu brojni učeni ljudi – ne postoji. Nije ni ovaj atelje zato slučajnost. Ni boje u njemu, ni šarenilo, ni život na slikama, a ni slikar.

Do 2012. godine Anel Pala se bavio, kako kaže, nečim sasvim drugim. To nešto nije imalo nikakve veze s ovim danas. Od dječjih škrabotina na zidovima svog doma, do danas je, ipak kaže - ''malo nadošao''. I priča mu je kao i slike, vesela, jednostavna a opet živopisna.

''Sve je krenulo od onog snijega te 2012. godine i tada nisam bio u mogućnosti da u svom domu imam atelje. To su bili neki post studentski dani. Sve mi je bilo ovdje u Starom gradu. Ali pošto je ovdje bilo oko dva metra snijega, nisam bio u mogućnosti da otvorim atelje i dođem do svojih boja i slikarskog materijala.

Tada sam u kući slučajno pronašao tri boje i to tri osnovne boje. To su bile neke akrilne tube i poprilično stare boje, ne možeš s njima nešto puno ni raditi. Bio je i jedan crni marker, onaj trajni. Na osnovu toga sam počeo praviti neke apstraktne skice. Tako sam se zabavljao. I zbog tog silnog bjelila, snijega oko nas i nemogućnosti da izađem – pravio sam male skice i crteže. Popunjavao sam to bojom, izgledalo je kao dječja bojanka. To je trajalo svega nekoliko dana i tada mi se otključala neka nova mogućnost. Ja danas vidim to kao sudbinu, jednostavno tako je trebalo biti'', kaže Anel za Bljesak.

Tada je uvidio da s tim nešto ''može napraviti'', da to najviše paše njegovom karakteru.

''Sloboda da se igram s bojom, likovnim konstrukcijama, kompozicijama ali bez puno pravila – onako baš da uživam u tome što radim. Mogu ti reći da je taj snijeg 2012. godine i hodanje po retrovizorima meni pravo dobro došlo'', dodaje i smije se.

Lijepi koloristički jug

Tako je kreirao svoj današnji stil.

''Bila je jedna kuća od susjeda kada sam krenuo to crtati za vrijeme snijega. Pa sam odlučio da se malo poigram s kompozicijom i tu se sve otvorilo, milijun nekih drugih opcija, mogućnosti, znanja…''

Šarene fasade, Stari most, Stari grad, Hercegovina – ukratko Mediteran, to je ono što se može vidjeti na njegovim slikama.

''Ovaj fini koloristički jug. Tu mogu ispoljiti onu boju za koju mislim da paše nekoj atmosferi Mediterana'', kaže mladi mostarski akademski slikar.

Ipak, ova titula akademski mu ništa ne predstavlja.

''Formalno obrazovanje za mene nije bitno iako ga imam. Kititi se titulama je bespotrebno.

Imao titule ili ne, kvaliteta dođe do izražaja. Treba imati znanje'', stava je Pala.

Nakon završene Gimnazije, jedina želja mu je bila da slika. Iako je postojala opcija odlaska u Sarajevo, nakon saznanja da na Univerzitetu ''Džemal Bijedić'' pri Nastavničkom fakultetu postoji odsjek Likovne umjetnosti – bilo je jasno, ostaje u svom gradu. U Mostaru diplomira, a nakon toga ipak malo put Sarajeva, gdje je upisao postdiplomski studij.

''Magistrirao sam slikarstvo u Sarajevu i od tada pa do dana današnjeg živim slikarstvo'', priča nam u svom ateljeu uz smijeh i povremeni pogled na zaustavljanje turista koji neprestano pristižu.

Anelova djela u domovima Mostaraca

Inače, Anel je, ističe obiteljski čovjek, ponosni otac troje djece i najveći dio svih slika stvara upravo u ateljeu u Starom gradu.

''Nije baš pametna ideja da stvaram kući jer imam troje djece, tko zna šta bi bilo, možda bi nastao neki novi pravac'', kaže uz smijeh i nastavlja priču o jednom svom radnom danu.

''Ujutro prvo vodim malu raju u vrtić, nakon toga od 9 do 15.30h svaki dan radim, to je moje radno vrijeme. Kad kažem radim, mislim slikam. Uživam, što znači da ne radim. Tako da sam konstantan u tom uživanju. Tako sam sebi postavio.''

Stranci više kupuju njegove slike, nego domaći ljudi. No, raduje ga činjenica da se u domovima Mostaraca, također - nalaze njegova djela.

''Posebno mi je drago kad vidim da naši domaći ljudi, Mostarci te vole i poštuju, odlučuju kupovati moje slike. Imamo neki odnos prema estetici. Ne mislim ako kupe kod mene sliku, nego kod bilo koga.''

Anel je i član Udruženja likovnih umjetnika BiH. Pored kolektivnih izložba, iza sebe ima veliki broj internacionalnih izložbi, a sve zahvaljujući tehnologiji, gdje se možete vrlo lako prijaviti i tako gledati svoja djela u raznim metropolama.

Izlaganje diljem svijeta

Za njega su međunarodne izložbe posebna čast, vidjeti svoja djela u Veneciji ili u Buenos Airesu, Kanadi i sl.

''Ima jedna zanimljiva priča vezana baš za Italiju i izložbu u Veneciji. Te godine jedna djevojka iz New Yorka je bila ovdje kod mene u ateljeu i kupila je moju sliku. Pitao sam je gdje ide nakon Mostara, a ona je odgovorila da dalje putuje u Italiju, točnije Veneciju. U šali sam joj rekao, ako bude u prilici da pogleda moj rad na toj izložbi koja je već bila otvorena. I nakon mjesec-dva na e-mail dobivam nekoliko njezinih fotografija na kojim se vidi da je posjetila izložbu i fotografirala moj rad – što je bilo posebno oduševljenje. Svijet je mali'', kaže ovaj Mostarac koji ističe, da je nakon nekoliko godina došlo vrijeme za izložbu na ''domaćem terenu''.

''Bit će to jesen ili proljeće, kad nije pretjerano vruće u Mostaru'', dodaje.

Obzirom da cijeli atelje izgleda kao da je netko u njemu ''prolio'' kante i kante živopisnih boja, komentari ljudi, posjetitelja, kupaca, turista su neizostavan dio Anelove svakodnevnice.

''Nemoj kruha preko pogače''

''Meni su najdraži komentari djece koji upiru prstom u slike i spominju velike svjetske slikare, vidi isto Picasso. Ipak najčešće ljudi kažu da je atelje drugačiji, da su slike drugačije. Što je drugačije ja ne znam, ali ja drugačije ni ne znam''.

Njegova obitelj živi od slikarstva i ne radi ništa drugo. Na upit da li bi išao ikad iz zemlje, obzirom na trendove odlaska, mladi Mostarac odgovara:

''Selio se ne bih, vodim se onim: nemoj kruha preko pogače.''