Umjetnost je stoljećima čekala Michelangelova nasljednika - i dočekala!

Na današnji dan prije 105 godina, 17. studenoga 1917. u Meudonu je preminuo slavni francuski kipar Auguste Rodin.

Nakon veličanstvenog Michelangelova renesansnog genija likovna je umjetnost stoljećima čekala njegova nasljednika, sve do 12. studenoga 1840. kada je u Parizu rođen François Auguste René Rodin. Bio je jedan od najvećih, ali i jedan od vjerojatno najosporavanijih kipara svojega doba. 

U kiparstvo je unio naturalističko shvaćanje i spojio plastičnu ekspresivnost s unutarnjim duhovnim sadržajem lika. Njegovi radovi pretežito su realistični s elementima secesije te impresionizma, koji se prepoznaje u virtuoznoj igri svjetla i sjene u pomno oblikovanoj površini mramora ili bronce.

U dobi od trinaest godina pohađao je školu crtanja i modeliranja; tri puta bio je odbijen na École des Beaux-Arts u Parizu i nekoliko puta na Salonu, a tek je 1900. na svjetskoj izložbi u Parizu priznata umjetnička veličina njegova djela izložena u zasebnom paviljonu.

Od 1864–71. školovao se u atelijeru Albert-Ernesta Carrier-Belleusea, s kojim je od 1871. do 1875. izrađivao dekorativnu plastiku na javnim zgradama u Bruxellesu.

Izvodeći dekorativne radove stekao je visoku tehničko-obrtničku vještinu, a proučavajući egipatsko, antičko i srednjovjekovno kiparstvo u Louvreu te plastiku francuskih gotičkih crkva senzibilizirao je svoj talent koji se probudio u Italiji, kada je otkrio Michelangela i Donatella.

Nadahnut Danteovom Božanstvenom komedijom i Ghibertijevim Vratima raja, na krstionici u Firenci iz XV. st., započeo je 1880. Vrata pakla (izvorno zamišljena kao ulaz u novi Muzej dekorativne umjetnosti). Vrata, zamišljena s gomilom likova (više od 200) u naglašenom pokretu, nad kojima se uzdiže lik Mislioca, izrađivao je do smrti, ali ih nije dovršio.

Modelirao je biblijske likove Ivana Krstitelja (1878), Adama (1880), Eve (1881) te spomenike, među kojima se ističe dramatska skupina talaca Građani Calaisa (1884–88). Izvodio je u mramoru mnogobrojne kompozicije i kipove iz antičke mitologije (Orfej i Euridika, 1882; Zefir i Psiha, 1884; Danaida, 1885) i mnogobrojne spomenike V. Hugoa (1883–97) te H. de Balzaca, izvedena u lapidarnom obliku zatvorenoga bloka (1898), te portretna poprsja (G. B. Shaw, 1906; G. Mahler, 1909; W. A. Mozart, 1910; G. Clémenceau, 1911).

U oblikovanju gologa ženskog ili muškoga tijela izražavao je duboke emocije vječno ljudskoga (Poljubac, 1886). Nacrtao je stotine poglavito ženskih aktova, a pojedine je ostvario i u bakropisu; ilustrirao je knjige.

Svojim iskonsko humanim stavom i naturalističkim načinom izražavanja odlučujuće je utjecao ne samo na francusko kiparstvo (A. E. Bourdelle, A. Maillol) nego i na europsko. U njegovu atelijeru u Meudonu kraj Pariza, koji je danas muzej, neko su vrijeme radili i hrvatski kipari Robert Frangeš-Mihanović i Ivan Meštrović.

Najveći dio njegovih radova, u originalu ili odljevima, čuva Musée Rodin u Parizu. Objavio je knjigu Francuske katedrale (Les Cathédrales de France, 1914), a njegove misli o umjetnosti prikupio je Paul Gsell u knjizi Umjetnost (L’Art, 1911. i 1946).