Priče mostarskih zidova

Da je u Berlinu, Marina Đapić kaže da bi bila samo konzumentica ulične umjetnosti. U Mostaru joj je izazov da taj sadržaj kreira.

Ako ste prošli bilo kojom mostarskom ulicom, osim one koja vas vodi preko Starog mosta, vidjeli ste sigurno bar jedan mural koji krasi neku fasadu. Dok murala u drugim bh. gradovima ima jako malo, u Mostaru ih ima preko 170 - svaki od njih pripovijeda svoju priču.

Street Arts Fest Mostar je jedinstven festival u Bosni i Hercegovini koji će, usprkos pandemiji, biti održan deveti put.

Odakle inspiracija i hrabrost za pokretanje ove vrste festivala?

„Počeli smo 2012. godine. Ja sam bila inspirirana Banksyjevim filmom „ExitthroughtheGiftshop“ i povezala sam se s United World Collegeom i učenicima koji su tada bili u Mostaru. U to vrijeme sam bila članica Vijeća mladih Mostara i učili smo kako pisati projekte i realizirati ideje. I to je bila moja prva ideja, da se pokrene Street Arts Festival Mostar. Cilj je bio da se motiviraju lokalni umjetnici i da djeluju u javnom prostoru koji se tako daje nova dinamika i novi vizualni identitet. Samim tim kreira se jedna nova subkultura, jedna nova stvarnost, s obzirom na to da je u Mostaru jedina vidljiva subkultura navijačka, a javni prostor je pun raznih fašističkih obilježja i „ružnih grafita“, kako ih ja zovem.

Mi smo nevino i dječje krenuli u to sve. Druga godina je okupila umjetnike/ce iz Bosne i Hercegovine i imali smo posjetu umjetnika iz Berlina. Treće godine su za nas već čuli neki umjetnici iz Italije i Španjolske i tada su se počeli pojavljivati prvi murali većih dimenzija. Iz godine u godinu je to više raslo, htjela sam da produkcija ima veću kvalitetu, javljali su se drugi umjetnici i to me motiviralo, kao i afirmacija i suradnja s lokalnim street artistima.

Koliko je do sada bilo sudionica i sudionika Festa?

Po Festu 20 minimalno, pa puta osam godina. Plus tu bude i ljudi koji se bave muzikom koji također sudjeluju.

Koji je najveći izazov s kojim se susrećeš za vrijeme svakog Festa?

Najveći izazov je produkcija murala, kako će oni izgledati na kraju. Tu ide planiranje koja će se zgrada oslikavati, suradnja s građanima i slično, ali mi je cijela ova priča jedna vrsta izazova koji zaista volim.

Street art ima svoju ljepotu u neizvjesnosti. Ja sam privržena za svaki mural, ali ako on jednog dana nestane, i to je dio umjetničke stvarnosti.

Na koji način birate zgrade koje će biti oslikane?

U početku smo, u suglasnosti s Gradom Mostarom dobivali neke površine u vlasništvu Grada, zatim tu su bile i škole koje su nam izlazile u susret. Onda smo ulazili u zgrade i od stana do stana pitali stanare da li su suglasni. Kada su nam počeli prilaziti ljudi i zvati da oslikamo i njihove fasade, odlučili smo da napravimo natječaj za prijavljivanje fasada. Trenutno smo upravo u tom procesu i moram da priznam da niti jedne godine nismo dobili bolje i kvalitetnije prijave kao ove. Sretna sam da svaki dan vidim novi mejl s prijavom.

Nažalost, ne možemo oslikati sve fasade koje budu prijavljene. Mi imamo stručan tim, surađujemo i s nekim arhitekticama, tako da na kraju odlučimo gdje bi bilo dobro da oslikamo mural. U Šantićevoj ulici ima dosta radova, kao i u centralnom dijelu, ali nam je uvijek drago zaći u dijelove grada gdje ih nema.

Hoće li biti Fest i ove godine?

Hoće. Nas sedmero radimo na devetoj godini Festa i nadamo se da nas pandemija u tome neće omesti. Naš festival je specifičnog karaktera, događaji koji se događaju mimo oslikavanja murala su upravo ti koji okupljaju publiku, a murali su nama glavni fokus, tako da će se oslikavanja sigurno održati. Ove godine planiramo Balkan verziju. Opet se vraćamo na fokus lokalnom, kako smo i počeli, bh. Umjetnici plus gosti iz Hrvatske i Srbije, a možda i Crne Gore. Žao mi je što neće doći neki ljudi koje smo planirali, ali mi je drago da se opet vraćamo Balkanu.