Preminuo Florijan Mićković
Mostarski kipar, akademik Florijan Mićković, preminuo je 19. veljače u 86. godini života.
Mićković je rođen u Mostaru 1935. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1962. godine u klasi prof. Antuna Augustinčića.
Bio je članom Udruge likovnih umjetnika Hrvatske i Bosne i Hercegovine a izlagao je u većini europskih zemalja, Kanadi i SAD-u.
Koliko je njegovo djelovanje bilo bitno za Mostar, ali i Hercegovinu svjedoči činjenica da je njegovu brončanu figuru "Ženski akt", njegov diplomski rad, Grad Mostar otkupio i postavio u glavnom gradskom parku 1964. godine, a mostarski glavni park i sada krasi njegova skulptura.
No, nažalost rat je odnio i uništio većinu njegovih djela i spomen bista. Njegovi narodni heroji, sveci, raspela, političari i uglednici krasili su mnoge škole, crkve, samostane, parkove i ulice. Većinu je pomeo ratni vihor. Tako je dobar dio njegovog pedesetogodišnjeg opusa zauvijek nestao.
Mićković je bio istaknuti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine te jedan od utemeljitelja HAZU-a BiH.
Njegova djela spajaju moderno i tradicionalno te se svojim djelovanjem i upornošću istaknuo kao jedan od najvećih kipara koje je Bosna i Hercegovina ikada imala.
Osim realizma Mićkovićev umjetnički put razvijao se i prema apstraktnom slikarstvu. U jednom intervjuu rekao je kako je u jednoj fazi stvaralaštva napravio odmak i ušao u fazu apstrakcije.
''Nije to bila totalna apstrakcija. Likovni kritičari tvrdili su da sam ušao u bit drveta. Drvo je živ organizam i traži da ga se poštuje. Tu je veoma bitno pratiti godove kako bi se izrazila snaga drveta. Meni su obje faze drage jer sam u radove unosio dosta lirskog trenutka''', rekao je svojevremeno Mićković koji je svoja znanja rado dijelio s drugima pa je tako rado poučavao mlađe generacije te radio kao profesor dugi niz godina.
Za svojeg života ovaj umjetnik primio je mnoštvo nagrada. Florijan Mićković je živio umjetnost.
''Florijan Mićković umjetnik je svih medija. Ne preza od zaigrane mladenačke mašte, dok nas svojim iskustvom i samouvjerenošću vrhunskog poznavatelja materijala i materije uvjerava kako je umjetnost priča koja nikada neće, niti smije, imati bilo kakav kraj'', stajalo je u prikazu jedne njegove izložbe.
Ispraćaj preminulog bit će 20. veljače u 15 sati ispred Gradske mrtvačnice Bijeli brijeg, a pogreb će biti obavljen na groblju Masline.
Plastično se oblikovanje u Hercegovini do druge polovice devedesetog stoljeća iscrpljivalo u graditeljstvu postižući svjetsko značenje i slavu. Kiparstva u punom smislu rijeci ovdje nije bilo.
Mostarac Florijan Mićković, akademski umjetnik, koji je to zvanje stekao na Odsjeku za kiparstvo zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, medu prvima je u tom kraju uopće počeo djelovati šireći tradiciju hrvatskog kiparstva.
Njegov opus opsežan je sudeći prema broju izvedenih djela i prema broju izložba u svijetu.
Najslobodnije, najosobnije i najšire autor se izražava u drvu. To je uočljivo, iako smo ovdje ograničeni na malo primjeraka samo jednog dijela opusa i to onog koji je na razmeđu figurativnog i apstraktnog i u kojem jednako snažno osjećamo materijal i autora. Kad se govori o drvu ili radi u njemu rijetko se pomišlja da je ono bilo živi organizam. Čini se da Florijan Mišković to intuitivno osjeća. U ovim kipovima on kao da dovršava ono što priroda i život nisu uspjeli jer je stablo posječeno. Autor prati oblik drva/komada koji je odabrao ponajprije slijedeći njegovu prirodnu vertikalnu orijentaciju, izvlačeći iz njega ili dooblikujući okomite figure, grupe i apstraktne forme.
Kipar se trudi što manje intervenirati u materijal, a kad je to nužno, nastoji da bude što manje primjetno. Dlijeto naglašava obrise tj. "namjere" samoga stabla negdje ističući, a negdje produbljujući prirodno stvorene oblike kao sto bi to učinila erozija života. Krajni je dojam organska cjelovitost oblika i materijala. Kip izgleda kao rezultat unutarnjeg života, posljedica razvoja stabla u kip.
Odstranjivanje kore (kojeg nismo svjesni) najdrastičniji je, a neizbježan, kiparski potez jer znači izvlačenje podatne unutrašnjosti, srži i biti stabla. To je neka vrsta svlačenja i prodiranja u intimu živog oblika.
Ta neizbježna drama stvaranja smirena je samozatajnošću Florijana Mićkovića, njegovom nježnošću, sposobnošću da radi u ritmu prirode do postizanja intimističkog sklada njegovih kompozicija.
