Otvorenje e-izložbe OPEN STUDIO mostarskih studenata
Otvorenje e-izložbe "OPEN STUDIO" održat će se online na linku.
Riječ je o Izložbi studenata 3. i 4. godine slikarskog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru pod mentorstvom dr. art. Josipa Mijića.
Izlažu: Marija Krivić, Nena Okmažić i Janja Glavina. Autor projekta je dr. art. Josip Mijić, a kustost izložbe i autor predgovora je Tomislav Ćavar, dipl. povjesničar umjetnosti.
”Egzistencijalna fluidnost”
Open Studio je uobičajena praksa na svjetskim likovnim akademijama kroz koju se studentima omogućava da pokažu svoje radove kolegama studentima i djelatnicima institucije na kojoj zajedno studiraju, te na taj način razmjenjuju informacije i steknu iskustvo za nadolazeće izložbe u profesionalnom životu. Izložba studenata u formi ”Open Studio” trebala se održati na ALU Široki Brijeg u slikarskoj klasi profesora Josipa Mijića sredinom ožujka, ali zbog globalnog širenja virusa Covid 19, proglašena je karantena i izložba je otkazana. Pošto održavanje izložbe nije bilo moguće u realnom, fizičkom svijetu, profesor je odlučio predstaviti svoje studentice i slikarsku klasu u virtualnoj galeriji i ponudio jedan novi pristup koji se naslanja na sve popularnije 3D vizualizacije galerija i muzeja u proširenoj stvarnosti.
U virtualnom Open Studiju izlažu Marija Krivić, Nena Okmažić i Janja Glavina. Iako se radi o tri različita slikarska karaktera, na prvi pogled potpuno različita u izričaju, kroz nastavu u istoj slikarskoj klasi, sve tri studentice na neki način, čine simbiozu. Marija počinje portretima, na nju se nastavlja Nena apstraktnim emocionalnim linijama iz kojih se rađaju fizionomije, a Janja snažno razrađuje liniju u svom gestualnom slikarstvu i odlazi u apstrakciju. Put od figuralnog slikarstva prema apstrakciji odvija se u istoj klasi, a sve ih objedinjuje snažna egzistencijalna nota i snaga mentora da im dadne jednu zajedničku crtu, te razvije i osnaži individualni slikarski karakter.
Marija Krivić na portretima slika životne priče kroz različitu paletu emocionalni stanja, na kojima izrazi lica idu od sjetnih, samouvjerenih, depresivnih, meditativnih, samodopadnih, kicoških, do onih dubokoumnih. Portretirani modeli nisu stranci niti fiktivne osobe, to su ljudi koji je prate u privatnom životu i radnom okruženju. Neke likove stavlja iza lazurno naslikanih koprena, odvajajući ih od surove stvarnosti, stavljajući ih na distancu i omogućujući im vlastiti mikrokozmos. Na taj način im daje prividnu sigurnost, koristeći mogućnost proučavanja njihove introvertiranosti i intime. Na platnima stvara sigurno mjesto s kojeg njezini likovi mogu koketirati sa izvanjskim svijetom, skrivajući se iza koprene koja im omogućava voajersku distancu i kratkoročnu isključenost iz života koji se događa ispred njih. Svi portretirani likovi su snažni karakteri iz kojih umjetnica ”izvlači” najbolje, bilo da se radi o sjeti ili veselju.
Nena Akmažić u svojim radovima kombinira figuraciju i apstrakciju. Izražava se bikromatski, crnom i bijelom i u tom kontekstu se u potpunosti predaje jeziku linije koja je dijagram njezinih emocionalnih stanja, a također definicija likova i ideja koje prikazuje. Njezine linije su dinamične, lirske i kreću se od tankih prema širokima. Iako su po svome karakteru lagane, brze i pokrenute, na mjestima gdje se sudaraju prave jedan zastoj u toku emocija, gomilajući se jedna na drugu tvore teške, crne mase aludirajući na zapetljane emocionalne čvorove koje trebamo pažljivo slijediti kako bi ih mogli raspetljati. Na nekim radovima u isprekidanim i odvojenim formatima prikazuje kadrove života, koje bez obzira na fizičku odvojenost spaja jednom snažnom karakternom linijom, ne fragmentirajući temu, nego naprotiv, održavajući je i spajajući u jednu smislenu cjelinu. Životne stranputice, definirane nemirnim kovitlanjem linija i njihovim nagomilavanjem u teške crne mase, nikad nisu prijeteće, nego uvijek ostavljaju prolaz i put ka pozitivnom rješenju.
Janja Glavina potpuno slobodnom gestom kista, prenosi ritam svojih unutarnjih emocija i agonija na platno. Iako je prvotno slikarski bila orijentirana na figuraciju, dolaskom u novo radno okruženje u potpunosti se otvorila za apsraktno i gotovo ”ritualno” preslikala svoje ranije radove i počela tražiti novi slikarski put. Kombinacijom drippinga i snažne, stabilne geste pokreće monokromne plohe dajući im jedan dublji smisao. Odustaje od unaprijed određene kompozicije, oslanjana se na intuitivno, instinktivno i individualno iskustvo koje će rezultirati stvaranjem vlastitog rukopisa. Nanoseći debele slojeve boje u dijelovima gesti namjerno ostavlja nanose boje da ispucaju tijekom sušenja, kako bi definirala vrijeme, naglasila prolaznost i jedan nezaustavljivi kontinuitet koji nastaje u pucanju boje, a aludira na pukotine u životu i tragove koje vrijeme ostavlja na duši i tijelu. Na ovaj subjektivni način djelo postaje odraz umjetničinog trenutnog psihičkog i duhovnog stanja i pogleda na svijet.
Promatrajući sve tri umjetnice u istom kontekstu, možemo bezrezervno reći da su svi radovi na neki način upleteni u mrežu egzistencijalističkih tema u kojima se junaci bore za samoostvarenje, nekad na osobnoj, a nekad na globalnoj razini propitujući egzistencijalna pitanja suvremenog doba i tražeći slobodan put i pozitivno rješenje.
